Sam sebi..

Več duže vrijeme te ne prepoznajem..hodamo nekim čudnim cestama, tuđim kvartovima. Pogled ti je drugačiji, misli razbacane, šum tvog srca nije tvoj.. A dugo te poznajem. Ne obazireš se na mene, ne voliš svjetlo, i misliš da će sve proći. Bojiš se. Ne želiš zastati na trenutak i razmisliti. Strah. Ako otvoriš ta vrata, možda iza njih bude nešto što ne želiš vidjeti. Pa ćeš morati priznati. Dugo si bio u krivu. „...dva tri poraza i doručak od jučer...“
Gledam te. Odbijaš pomoć. Ponosno tvrdglav. Neustrašiv. Ti si to uvijek mogao. I kada nisi..
Bojiš se. Nakon puno godina. Sam. Suočen sa propastima svojih vjerovanja. A vjerovanja si svoja volio. Jutrima si se budio vjerovajući u nešto. Što nestaje i čega nema. Razne adrese, kreveti, sobe, vrata. Ljudi, lica... Maske. Ja te poznajem. Dugo sam već tvoj pratitelj, i kad ti to ne bi htio...Vidiš i sam. Nisi više mlad. Bar ne kao nekad. Neki su nestali. Tako je trebalo biti. Osvrni se još jednom, za kraj..Odluči. Zaroni u sebe. Budi iskren, ne traži isprike.