Okvir za utapljanje

Ja sam više tip za predgrađa... pošarane sive zidove...tračnice za vlakove..i činjenicu da se tamo nećemo sresti. Ti.. ti si centar. Strogi centar. Mojih potrošenih misli. Ti si okvir za utapljanje. Podloga za sliku. Crtež mog života. Prosutih boja i istina.

Ja samo nisam dovoljno Taj...

Ovo je taj dan...ovo je taj tren. Ukalupljene ruke ostavljam iza sebe, prestajem slijediti tvoje korake..hvala Ti, valjda. Zbog tebe sam postao svakako jači. Sumnjam bolji, ili vrijedniji. Lizati rane koje ne zacijeljuju, brisati suze što se ne suše... nije više moj izbor. Snovi o ruci u ruci, tvojoj u mojoj, meni u tebi, nama svuda oko nas, sada završavaju...1800 buđenja je puno...jebeno puno. Ne znaš.
Ni ne očekujem da znaš. Ja nisam dovoljno Taj. Baš na današnji dan. Dvije godine nakon istine. Točno dvije godine. Sječam se... Dan je bio vruč...mali brod..otok. Morska hrana...tvoj odlutali pogled. Laž da je Magda bila na telefonu...a znamo da nije. Kula, kafić, uske strme stepenice...alkohol..mali dvosjed. Premali za dvoje što se ne mogu pronaći. Htio sam ustati, otići, pa se vratiti. I ta noć...oka nisam sklopio. Pokušao sam te slušati dok spavaš. Priviti te uz sebe... bilo mi je jasno.. kao i danas. Dvoje na pogrebu nama.
Dvije godine nakon... hvala Ti, valjda..ne krivim te.. Ja samo nisam dovoljno Taj...

"tvoja najveća ljubav"

Mogao bih pisati sad...tražiti rijeći i istine... o trenutku prije...baš tom trenutku. I prizoru koji nije u redu.. Morao bih pronaći sjever... što će tebi biti južnije.
Sve naše predstave i tvoji odlasci. Zadimljena imitacija doma u rano jutro. Tragovi sunca kroz prašnjave žaluzine. Ostatak entuzijazma od večeri prije. I istina na svakom centimetru naših tjela. Jedino što osjetimo jače od istine je strah od iste. Ovo nije bilo kakva priča... sad shvačaš. Ovo je priča o tvojoj največoj ljubavi.
Promatram te dok ne gledaš. Dok se krečeš. Gledam ti kosu, ruke, oći...Prsten koji ne volim. Gledam te na svojim rukama. Za ovo smo se rodili... za to su nas pripremali sve te godine. Primi taj trenjutak za ruke... i pleši.. Obečaj mi nemoguće... da će trajati.

interval

Zvuk kroz tišinu... ..ili iskra kroz tamu. Ja sam interval tvog života. Iako nečeš priznati. Skupa smo bojali boje u plavo... i zlatno. Posuđivali imena ulicama i gradovima...Ljudima. sada u sebi sadim mržnju pored zdrave ljubavi kao korektor izloženih slika. Upravljanim mislima tjeram snove. Uvjeravam se u ispravno. Odlučujem za oboje, pored tvojih donešenih odluka.
Kojim si me očima vidjela? Njega? Njih? Nije moguće... Pogledaj ponovno. Koga sad gledaš dok ja pišem ovo? Znaš i sama da sam nepobjediv. Ego i kompetencija, sječaš se?

Sve ove riječi ne znače ništa... promijeniti se neće ništa. Biram najbolja lica, za ovih par sekundi što me uistinu gledaš.. i vidiš. Puštam kapi u vodu...pa ih tražim. Dobro sam. I da nisam, ne bih ti rekao... ili ti ne bi čula. Svejedno. Zarobljeni u floskule...dvosmisleni od ljubavi, skriveni od istine, ritmički vrtimo u krug naše misli po jeziku.

"pa sam te se sjetila"

Ja te molim, nađi vrata, prozore. Izađi iz ove ljušture. Otvorit ću oći, usta..dat ću ti priliku... samo izađi.
Još te molim da šutiš, jer vremena su čudna a ljudi se igraju Bogova. Kad nas jednom ipak slučajno sretneš, ne daj si za pravo da si sretna. Ovo nije takva priča. Iako smo gledali u isto sunce, ne sjaji ono jednako za nas dvoje. Tebe. Mene. Čudno je to.
Ne prozivaj me. Ovo nije stvar časti. Ne maskiraj potrebu u brigu. Znaš koliko te znam. Neću se truditi tražiti imena za tebe. Sutra je pred vratima. Svjetla ulične rasvjete umjesto mjeseca. Ti umjesto svih. I ja.

Prosutih rijeći gradim mostove... svojim poplavljenim obalama. Spajam danas i jučer... jučer i sutra... Na dlanovima karta ovoga grada... putokaz mojih ulica. Vezujem misli za korake, a korake za snove. Prekinute niti od želja, posuđene laži od tebe i puni džepovi tišine jedini mi suputnici. Na svim tim adresama pokušavam se pronaći... pronaći sebe a sakriti svjedoke. Odavno već ne brojim nas za dvoje.