Kada bih znao otkinutu misao zadržati...zatomiti... Ne pretvoriti je u skicu. Zatim skicu u sliku a sliku u film. Kada bi to mogao. Kada bi vjerovao u svoja uvjerenja tada bi govorio ono u što vjerujem. I ne bi bilo preduge stanke izmedju dvije riječi, nepotrebnih zareza, dubokih uzdaha. Ne bi bilo mjesta ni trenutka, ni centimetra mog pogleda ni pore moje kože gdje bi se sakrila, gdje bi se prepoznala.
Ne vjerujem više u jedinice vremena. U promjene izazvane protokom istih. Barem ne one pozitivne. Sve sam korake ponovio. Neke i dvaput. Jahao sam valove i brazde kojima si plovila. Šutio sam tvojim glasom.

Essen

Sječam se, bio je strani grad. Essen, ili tako nešto. Taxi nas je vozio "bilo gdje". Razmišljao sam, kako je ugodno što ne postoji neugodnih šutnji bez obzira što smo se tek netom upoznali. Šetali smo uz bezimenu rijeku. Pričao sam o debelom kako svira u njujorškom lokalu, malom zadimljenom nočnom klubu. Pričao sam ti o saksofonu, o Sammie Davies jr. Tim i takvim vremenima. Saksofon se mogao čuti, kunem se. Pričali smo o mostovima. Kasnije, pričale su hotelske sobe..

Čudan dan je oko mene... čudna ura, čudno vrijeme. Promatram bore na tuđim licima... sat na svojoj ruci. Neprekidna utrka dviju kazaljki. Krugovi od godina.
Posljednji noćni tramvaj klizi niz Savsku. Toplo je. Više nisam onaj od prije. Čovijek bez adrese. Mostovi me često viđaju. Uplašenog. I tako u strahu čekam vlakove. Slušam glasove svojih želja.