Otišla je...

Rekla je, da ne želi biti odgovorna za nečije tuge... Pogotovo ne moje tuge. Rekla je..... Rekla je i još ponešto ali nisam slušao... ja nisam ništa rekao... Šutio sam. Što sam i mogao? Gledao sam kroz nju dok je zvuk njenih rijeći nerazumljivo rezao moje misli... Rekla je da je ne mrzim jer da ni ona mene neće. Mrziti. Pa je šutjela. Dugo. Predugo. Rekla je zatim da sam ubio svoju sliku u njezinim očima... Pa me istim tim očima gledala...dugo. I u tom pogledu, gdje je razočaranje završilo a ravnodušnost uzela kontrolu, nisam mogao pronaći sebe. Bilo kojeg sebe. Ona je odlučila. I kad uspio promjeniti njenu odluku, to bi bilo na kratko... do neke druge odluke. Beskrajno sam loš, za nju. Zatim je ustala, pogledala me još jednom... Osmjehnula se. Ostao sam sjediti. Jedva sam disao. Drvenih ustiju uzvratio sam osmjeh... Nisam slova izustio... Dan je bio lijep, sunce je svijetlilo... Poneka ptica i slučajan prolaznik... Otišla je..