Svi naši kreveti, kao kazališna predstava. I da se okujemo lancima od sreće, ne bi se sačuvali. Kiša će, čini se, opet. Oblaci, miris asfalta, taman pred kišu. Zima će, kažu, ove godine biti gadna.

Negdje u meni, makar tiho, budi se vrisak. Pratim se u korak, pa se čudim mojim putevima. Svi naši dani, kao odumrlo tkivo. Dugo nisam vidio boje.

Hladni zidovi, ljudi od magle. Znoje mi se dlanovi. Svi naši snovi, kao mrlja na vjenčanici. I tko zna zašto... moji krugovi i tvoji kutevi. Pogledaj u prazno...