"odsutsvo od buđenja"

Razmišljam o smrti posljednjih dana. Ne dramatično. Često. Prečesto.
O Izboru. O 16920 ovakvih buđenja s jedne strane i jednom usnutku s druge. Posljednjem.
Razmišljam o eventualnim uzrocima neke možebitne sreće, kao hipoteke za odluku o buđenjima.
Razmišljam o tebi. Opet. Sve moje pobjede. Bez okusa. Buđenja bez želje.
Nema te tu, da ti kažem. Da ti pričam noćima, dok se žice ne užare toliko da svane.
Nema te da odnoseš ovo iz mene.

kiša

Podsjecas me na kisu. Onu istu kisu od onda. Od nekad. Nocas pada slicna kisa. Podsjeca me na tebe. Klizi mi kroz prste... Moja je,pa je nema..ne volim jutra. Pa makar i kisna. Tesko se navikavam na zrak u mom krevetu. Na tisinu u mobitelu. Na prasinu na mom imenu.. danas je padala ista kisa. U tvom gradu. Poprimio sam umornu boju ulica.. Miristvog pogleda..

koraci..

Koračala si kraj mene... Pričala o sebičnoj fazi svog života..I kako jesen nikad nije bila ovako lijepa..Primjetio sam dim iz dimnjaka...Savu..Prolaznike..Svi su me promatrali.. Pričala si o nečem važnom. Novom poslu. Izletu u Sarajevo. Prijateljima sa fakulteta. Pričala si o mami. Magda nikad nije bila toliko nervozna.. Gledao sam te. Jesi lijepa zbog frizure ili zbog toga što te nemam? Šetali smo..Kao nekad... Samo što nije.

ljudi sa slike

Ponekad čujem zvona...tvoj glas...noći...noći su duge....a mi nismo ljudi sa slike. Vrijeme je novo. Svi ti Mi što koračaju gradom. Pazim da ih ne sretnem. Da me ne podsjete. Da te nisam zaboravio. Posudio sam riječi. " Ne mislim na tebe".

Svakim uzdahom si sve manja.. u meni... kilometrima, gradovima i sobama brisao sam tvoje lice...molio maglu da ga kupi od mene.. ima li me bez tebe...pokazat će vrijeme. Samo izađi.. iz moje glave...ja sam tu ionako...samo gost i podstanar. Moji sitni rituali.. pusti to... zaobidji me. I ceste koje smo prošli, samo podsjetnik da si bila tu. Mogao bih satima, tišinama, pričati o tebi. Čemu? Bio sam u pravu. Nažalost. Sagradio sam grad na temeljima od snova. Svakoj ulici dao tvoje ime. Svakoj zgradi boju tvojih očiju... Ti si šutila. U tome si najbolja. Ne želim znati gdje te ima. Nikad više. Znam da pada kiša u Zagrebu.. I tko je kome koliko dao... Pusti to... samo otiđi.

I opet ću ja.... Zagreb... kvartovi...mali stan... gotovo pa studentski... ono godišnje doba kada sunce pada iza mosta... dani su sve kraći... noći su... noći... Novi Zagreb...šetnje uz rijeku...drvoredi... miris Zagreba... tramvaji. Polako se vuku...ljudi na prozorima... parovi i njihove klupice...Lagani vjetar kao podsjetnik...zima će... I taj most... tramvaj, moj stari suputnik me odveo malo dalje...pa noga pred nogu i meškoljenje u želudcu.. blizu sam.. Zgrada do neba, park, brijeg s kojeg smo pali kao što je pao snijeg dva dana prije... i tvoje poderane traperice bijele, i krvavo koljeno, zarazan glasan smjeh... koliko puta sam prošetao ovuda nakon... nas... Tražio te gdje te nema... Skrivao kišu u očima... disao duboko...
Koliko puta su me sustigle slike... mirisi i misli...

ne opet...

Bilo je ljeto.. u to sam siguran... bližio se mrak... trajekti u luci.... Split... pozdravljali smo se.. za kratko...mislila si...znao sam...da nije. Nisam htio reći...ja i moje sumnje. Bili smo u pravu. Neko drugo vrijeme..slika je ista. „Nemoj brijati“ kažeš...drugi je film... misliš...a ja opet znam. I opet šutim... A bit ću u pravu, čini se. Opet.

She said to me over the phone, she wanted to see other people....
I thought: „well then, look around... they are everywhere“
Said that she was confused...i thouth: „darling, join the club....“
27 years old, mid-life crisis nowdays hits you when you re young...
I hung up, she called back, i hung up again..
The proces had already started...at least it happened quick...
I swear i died inside that night...
My friend, he called, i didnt mention a thing...
The last thing he said was: „...Be sound...“
Sound.... I contamplated an awful thing, i hate to admit
I just thought those would be such appropriate last words...
But I am still here, and small, so small...
How could this struggle seem so big?
So big....While the palms in the breeze still blow green,
And the waves in the see still absolute blue...
But the horror...every single thing i see is a reminder of her...
Never thought i would curse the day i meet her...
And since she is gone, and wouldnt hear..who would care?
What good would that do?
But I am still here....
So I imagine in a month or 12... i´ll be somewhere having a drink...
Laughing at a stupid joke...or just another stupit thing...
And i can see myself stopping short...drifting out of the present...
Socked by the underthow, and pulled out deep...
And there i am standing, wet grass and white headstones, all in rows...
And in the distance...there´s one...off on it´s own...
So i stop....kneel...my new home....
And i picture a sober awakening...a re-entry into this little bar scene....
Sip my drink till the ice hits my lip...order another round...
And that´s it for now...sorry...never been too good at happy endings..

Neki nevažan detalj, pjesma ili miris...Poput Prousta. Slike kao u dugometražnom filmu se poslože... Zagreb... Parking, perivoj, ulica, duga i vijugava. Nebitno. Bio sam hrabriji tada kada sam otišao, nego danas... Ostavio sve..
Sječam se tih, bezbrižnih osmjeha.. „ UVIJEK S MALO PREMALO PARA“...
I ljudi... ti prekrasni ljudi. Ostat ću nedorečen. Na papiru... U meni sve je jasno.

Dugo sam sjedio ispod mosta , uz rijeku što je vodila u tvoj grad. Puštao sam misli na slobodu, pokapao zadnje uzdisaje koje sam nazivao po tebi. Dugo sam sjedio ispod mosta. I gledao u tvoj broj. Nisam čovjek od dugih pozdrava. Svoje tuge ću nositi u sebi. I sve ono što nismo. Budi dobra. Kako ti to znaš. Ja ću po svom.

Otišla je...

Rekla je, da ne želi biti odgovorna za nečije tuge... Pogotovo ne moje tuge. Rekla je..... Rekla je i još ponešto ali nisam slušao... ja nisam ništa rekao... Šutio sam. Što sam i mogao? Gledao sam kroz nju dok je zvuk njenih rijeći nerazumljivo rezao moje misli... Rekla je da je ne mrzim jer da ni ona mene neće. Mrziti. Pa je šutjela. Dugo. Predugo. Rekla je zatim da sam ubio svoju sliku u njezinim očima... Pa me istim tim očima gledala...dugo. I u tom pogledu, gdje je razočaranje završilo a ravnodušnost uzela kontrolu, nisam mogao pronaći sebe. Bilo kojeg sebe. Ona je odlučila. I kad uspio promjeniti njenu odluku, to bi bilo na kratko... do neke druge odluke. Beskrajno sam loš, za nju. Zatim je ustala, pogledala me još jednom... Osmjehnula se. Ostao sam sjediti. Jedva sam disao. Drvenih ustiju uzvratio sam osmjeh... Nisam slova izustio... Dan je bio lijep, sunce je svijetlilo... Poneka ptica i slučajan prolaznik... Otišla je..

Sam sebi..

Več duže vrijeme te ne prepoznajem..hodamo nekim čudnim cestama, tuđim kvartovima. Pogled ti je drugačiji, misli razbacane, šum tvog srca nije tvoj.. A dugo te poznajem. Ne obazireš se na mene, ne voliš svjetlo, i misliš da će sve proći. Bojiš se. Ne želiš zastati na trenutak i razmisliti. Strah. Ako otvoriš ta vrata, možda iza njih bude nešto što ne želiš vidjeti. Pa ćeš morati priznati. Dugo si bio u krivu. „...dva tri poraza i doručak od jučer...“
Gledam te. Odbijaš pomoć. Ponosno tvrdglav. Neustrašiv. Ti si to uvijek mogao. I kada nisi..
Bojiš se. Nakon puno godina. Sam. Suočen sa propastima svojih vjerovanja. A vjerovanja si svoja volio. Jutrima si se budio vjerovajući u nešto. Što nestaje i čega nema. Razne adrese, kreveti, sobe, vrata. Ljudi, lica... Maske. Ja te poznajem. Dugo sam već tvoj pratitelj, i kad ti to ne bi htio...Vidiš i sam. Nisi više mlad. Bar ne kao nekad. Neki su nestali. Tako je trebalo biti. Osvrni se još jednom, za kraj..Odluči. Zaroni u sebe. Budi iskren, ne traži isprike.

Nas dvoje

Slušaj je kako diše... Preuzmi njen ritam, i ne narušavaj ga.. Opusti se... Vidiš u njoj ženu vrijednu svega... Majku tvoje nerođene djece... Dotakni joj njedra...Griješila su, točno. I ti si. Sad ste tu. Nauči biti sve to za nju. Jer teško ćeš opet gledati kako odlazi... I buditi se bez zraka. Ovo što osječaš nije strah... ljubav je. U svom najčišćem obliku...

U pauzama mojih nastojanja da te uvjerim, kraljevstvo je tvoje. I tu si nepobjediva. S razlogom. Jer i moje su sumnje poput plime potopile grad u kojem smo se skrivali od svjetla. Ovisni o znakovima. Plutamo prostranstvima izbora.

Daljine i gradovi, taoci u vremenu zabranjenih snova... snova... sve je još tu..kao da je tek netom završilo. Nepomaknut u prostoru, vrijeme sam učinio svojim saveznikom.

jutro

Okrenut na bok... Hladno stopalo uz moje..Bjelina.. Meškoljenje i njen glas..“Dobro jutro dragi“...Osmjeh.. Skroz oblake u prozor...Dobro je...Neka sutra pričeka koji dan...

Ako su ovo tvoji kreveti, zašto ih ne prepoznajem? Ako su to tvoji uzdasi, zašto mi je svejedno? Ako me to ti gledaš iz mraka, zašto sam izdan...? Opsjedaju me zvukovi. Izgovorene riječi, poput odvezanih brodova, plutaju mojim mislima.Laži i istine, krajevi i početci. Utihni i čuti ćeš. Svoj smijeh. Odzvanja kroz zidove. Nakon toliko vremena. Još je tu.