Sretan sam kad ne mislim. Kad mislim da sam sretan. Da. Dugo me nije bilo. U igri oduzimanja i zbrajanja, oduzeo sam se od tebe. Sagradio epitaf ovom igrokazu. Nadam se da si dobro... Negdje u svojim zidovima...staklenim svjetovima. Meni su ostala jutra. Moja jutra. Kišom očišćena. Otvori oći. Zalijepi svoj pogled za mene. Obuci haljinu... Čuješ li buku? Čuješ li vrijeme kako curi iz mene? Samo još nočas, samo još sad... Dok ogledala miruju, a sjene pišu biografije svojih Bogova...

this used to be my playground

Ne znam što je gore...San ili zbilja...ili čekanje.. Noć..pa dan..Ne znam što je gore..Živjeti u laži ili saznati istinu..I sječanje. Ulice i sobe.. Razgovori. Pa muk..taj muk.. i mučnina.. Moj pogled ti stvara nelagodu. Izgovoriti rijeć, hodati po rubu.. jedan nasuprot drugoga. Simpatije su uvijek izražene netom prije odlaska.
Ne znaš.. ne zanima te. Mjesečeve ceste, što su spajale naše udaljene svjetove prekinute su. Kad već odlaziš, ponesi i ove slike, izbriši tragove. Ponesi sve. Ne bojim toga da ću biti sam. Bojim se da ću biti bez tebe.

....

Možda bi samo sjedio nasuprot tebe. Promatrao te. Možda ni ne bih slušao zvukove tvojih usana. Ne bih čitao svoje ime s njih. Odavno. Drugačijom te čujem. Već dugo. Ugasio bih svjetla, gledao te kako sjajiš, meni u inat. Ne bi se ljutio. Retrospektiva bisera, iako kratka, niska od boli, čini se ne jenjava. Ali neću.. Tebi u inat.
Sresti ćemo se opet...jednom. Neka druga Ti. Neki drugi ja. Reći ćeš mi tada, jesu li vlakovi poslušali glasove mojih želja..