"odsutsvo od buđenja"

Razmišljam o smrti posljednjih dana. Ne dramatično. Često. Prečesto.
O Izboru. O 16920 ovakvih buđenja s jedne strane i jednom usnutku s druge. Posljednjem.
Razmišljam o eventualnim uzrocima neke možebitne sreće, kao hipoteke za odluku o buđenjima.
Razmišljam o tebi. Opet. Sve moje pobjede. Bez okusa. Buđenja bez želje.
Nema te tu, da ti kažem. Da ti pričam noćima, dok se žice ne užare toliko da svane.
Nema te da odnoseš ovo iz mene.

kiša

Podsjecas me na kisu. Onu istu kisu od onda. Od nekad. Nocas pada slicna kisa. Podsjeca me na tebe. Klizi mi kroz prste... Moja je,pa je nema..ne volim jutra. Pa makar i kisna. Tesko se navikavam na zrak u mom krevetu. Na tisinu u mobitelu. Na prasinu na mom imenu.. danas je padala ista kisa. U tvom gradu. Poprimio sam umornu boju ulica.. Miristvog pogleda..

koraci..

Koračala si kraj mene... Pričala o sebičnoj fazi svog života..I kako jesen nikad nije bila ovako lijepa..Primjetio sam dim iz dimnjaka...Savu..Prolaznike..Svi su me promatrali.. Pričala si o nečem važnom. Novom poslu. Izletu u Sarajevo. Prijateljima sa fakulteta. Pričala si o mami. Magda nikad nije bila toliko nervozna.. Gledao sam te. Jesi lijepa zbog frizure ili zbog toga što te nemam? Šetali smo..Kao nekad... Samo što nije.