Rasute knjige po stolu. Oprano suđe. Miris parfema. Prašinom prekrivena televizija. Šalica kave od tko zna kad. Neuredno složeni ručnici. Osušeno voće. Slike nekih sretnih dana na frižideru. Praznina u istom. I u meni...

Tražim putokaz mojim utrnulim osječajima. Sjedim i slušam. Osluškujem. Zvukovi tišine prodiru duboko u moje tkivo. Ostajem pribran dok svaka pora na meni titra. Zagušljivo je. Zidovi mi pričaju o njoj. Šapuću mi. Smiju se. Trudim se biti jak. Uvjeren u sebe.

Dugo već nisam bio tu. Vratar na poljanama gdje se smjenjuju godišnja doba. Tajanstvena je zemlja suza. Svakim novim udisajem skupljam snagu. Bijes i bol. Pa mir. Jesen će. Tu je. Pa zima.
Ili je kraj ili novi početak. Teško mi je procijeniti. Okopljene volje. Sjedim. Pokušavam se povući. Sakrit se od pogleda. Šamaraju me. Nisam spreman. Ali još nešto nisam. Nikad bio. Gubitnik. Likujte. Dok možete. Jer, prije nego očekujete ja ću se vratiti. Neka druga zima. Neke druge kiše.
Riječi. Ionako nemaju značenje. U razgovoru pogledima i mislima. Mi smo to mogli, znali.

Da si tu, pogledao bih te u oći. Pitao bih te jeli išta vrijedno nas. Ne mogu misliti. Odvaja mi se koža od mesa. Razoren sam.

Pet stvari od kojih se naježim i prožme me ugoda:

Očev pogled ( rijedak, skriven, kako samo on to zna )
Miris Zagreba...
Unplugged od Pearl Jam-a
Pobjeda....
"...... ....."

Priča

Tisuču maski različitih klauna. Jednako bezličnih. Tisuču različitih priča. Jednako teških. Ona se propinje u moje misli. Ona zanemaruje postavljenu stražu. Ona se smije dok stoji na prstima i viri preko mojih zidina. Ona se igrala. Dotakla i bila zadovoljne. Ona više nije glavni glumac mojih sanja. Ovo ne pišem za nju. Njene oći ne vide. Negdje sam čuo da ljudska duša teži 21 gram. Njena i manje. Povukao sam se u tišinu. Optužen bez porote. Osuđen na buđenje. Ovo je millestone moga puta. Kazaljka mog kompasa pokazuje smjer novog jutra. Poslao sam svoj strah ispred sebe, kao izvidnicu...

Ne postoji zauvijek

I kada na jastuku mome sumnja ubije tišinu, a na onome do mene bude neka druga žena, i kada umornu dušu sakrije od gladnih pogleda plastičan osmijeh, jer samo tvoji koraci unose mir u nju, uvijek u mojim očima ćeš sebe vidjeti.

Uvijek si bila dovoljna. Taman dovoljna da noćima ne mogu oka sklopiti. Da sve što radim nosi tvoje ime. Potiho. Tvoje grudi grudi kao putokazi mojim željama. Dostojanstveno velika i pohotno niskom strasti prožeta. Prema potrebi. Drugačija od drugih. Ni pozitivno ni negativno. Samo nešto drugo. Ni kilometri, ni godine medju nama nisu pomogle. Iako sam se trudio. Tražio zamjene. " Mi dišemo sinkrono". I ne možemo danas, sada, imati odvojene krajeve. Nakon toliko vremena te gledam. Tvoje usne... Znam. Opet ćeš lagati. Jer to si ti. I možda ovaj put uistinu odem. Pobijedim. U utrci bez pobjednika. A igrali smo se iskrenosti.

Nema me. U tebi. Ni u tragovima. Dovoljno za ništa. Čut ćeš. Čitati. Da sam otišao. Zaobiđi me. U luku najširem. Izblijedit ćemo. Poput krede na kiši. Bez tragova. Nečeš znati za mene. Ako ti padnem na pamet. Preskoči. Zatomi. Da nisi slučajno... Kao bolesnik pred smrt. Kad zna da je kraj. I da je učinio sve. Onaj tren. Kad to više i nije stvar izbora.Gotovo perverzan osječaj kontrole nad krajem. Visoko na obronku. S oceanom u očima.