Svi naši kreveti, kao kazališna predstava. I da se okujemo lancima od sreće, ne bi se sačuvali. Kiša će, čini se, opet. Oblaci, miris asfalta, taman pred kišu. Zima će, kažu, ove godine biti gadna.

Negdje u meni, makar tiho, budi se vrisak. Pratim se u korak, pa se čudim mojim putevima. Svi naši dani, kao odumrlo tkivo. Dugo nisam vidio boje.

Hladni zidovi, ljudi od magle. Znoje mi se dlanovi. Svi naši snovi, kao mrlja na vjenčanici. I tko zna zašto... moji krugovi i tvoji kutevi. Pogledaj u prazno...

kozmički negativ

Postao sam stvaran... pojavan. Omedjen zidovima, granicama, definiran zvukom i pokretima. Ukalupljen. Označen simbolima, simbolom sam i postao.
Mršava si. kao nekad..davno. Vidim ti ocean u očima. Pitaš me o sreći...o njoj... a ja.. strani predmet u mojoj okolini.
Pokušavam šutjeti što duže. Iako, znam što želim reći...pa se branim lažima. Gledam ti u ruke..pa u svoje... nekako su prazne.
Sjediš ispred mene... pitaš me o čemu razmišljam. Preskočim temu, sakrijem misao. Ne želiš znati za koga sam zidao sve te zidove.
Ustanimo i otiđimo. Obavila si dužnost. Očistila si savjest. Nemam ti što zamjeriti. Ne mogu ti sad pričati o kozmičkom negativu...dok mi voda puni oći... Radije opsujem u sebi...promrmljam u bradu da se čuvaš i zagrebačke ceste pod noge..

...Well, i know all of this couse i knew that gay..
Not so well but i knew him...well, the gay was me, but i barelly knew me then.
To be honest, i was barelly there to be known...

Sretan sam kad ne mislim. Kad mislim da sam sretan. Da. Dugo me nije bilo. U igri oduzimanja i zbrajanja, oduzeo sam se od tebe. Sagradio epitaf ovom igrokazu. Nadam se da si dobro... Negdje u svojim zidovima...staklenim svjetovima. Meni su ostala jutra. Moja jutra. Kišom očišćena. Otvori oći. Zalijepi svoj pogled za mene. Obuci haljinu... Čuješ li buku? Čuješ li vrijeme kako curi iz mene? Samo još nočas, samo još sad... Dok ogledala miruju, a sjene pišu biografije svojih Bogova...

this used to be my playground

Ne znam što je gore...San ili zbilja...ili čekanje.. Noć..pa dan..Ne znam što je gore..Živjeti u laži ili saznati istinu..I sječanje. Ulice i sobe.. Razgovori. Pa muk..taj muk.. i mučnina.. Moj pogled ti stvara nelagodu. Izgovoriti rijeć, hodati po rubu.. jedan nasuprot drugoga. Simpatije su uvijek izražene netom prije odlaska.
Ne znaš.. ne zanima te. Mjesečeve ceste, što su spajale naše udaljene svjetove prekinute su. Kad već odlaziš, ponesi i ove slike, izbriši tragove. Ponesi sve. Ne bojim toga da ću biti sam. Bojim se da ću biti bez tebe.

....

Možda bi samo sjedio nasuprot tebe. Promatrao te. Možda ni ne bih slušao zvukove tvojih usana. Ne bih čitao svoje ime s njih. Odavno. Drugačijom te čujem. Već dugo. Ugasio bih svjetla, gledao te kako sjajiš, meni u inat. Ne bi se ljutio. Retrospektiva bisera, iako kratka, niska od boli, čini se ne jenjava. Ali neću.. Tebi u inat.
Sresti ćemo se opet...jednom. Neka druga Ti. Neki drugi ja. Reći ćeš mi tada, jesu li vlakovi poslušali glasove mojih želja..

Kada bih znao otkinutu misao zadržati...zatomiti... Ne pretvoriti je u skicu. Zatim skicu u sliku a sliku u film. Kada bi to mogao. Kada bi vjerovao u svoja uvjerenja tada bi govorio ono u što vjerujem. I ne bi bilo preduge stanke izmedju dvije riječi, nepotrebnih zareza, dubokih uzdaha. Ne bi bilo mjesta ni trenutka, ni centimetra mog pogleda ni pore moje kože gdje bi se sakrila, gdje bi se prepoznala.
Ne vjerujem više u jedinice vremena. U promjene izazvane protokom istih. Barem ne one pozitivne. Sve sam korake ponovio. Neke i dvaput. Jahao sam valove i brazde kojima si plovila. Šutio sam tvojim glasom.

Essen

Sječam se, bio je strani grad. Essen, ili tako nešto. Taxi nas je vozio "bilo gdje". Razmišljao sam, kako je ugodno što ne postoji neugodnih šutnji bez obzira što smo se tek netom upoznali. Šetali smo uz bezimenu rijeku. Pričao sam o debelom kako svira u njujorškom lokalu, malom zadimljenom nočnom klubu. Pričao sam ti o saksofonu, o Sammie Davies jr. Tim i takvim vremenima. Saksofon se mogao čuti, kunem se. Pričali smo o mostovima. Kasnije, pričale su hotelske sobe..

Čudan dan je oko mene... čudna ura, čudno vrijeme. Promatram bore na tuđim licima... sat na svojoj ruci. Neprekidna utrka dviju kazaljki. Krugovi od godina.
Posljednji noćni tramvaj klizi niz Savsku. Toplo je. Više nisam onaj od prije. Čovijek bez adrese. Mostovi me često viđaju. Uplašenog. I tako u strahu čekam vlakove. Slušam glasove svojih želja.

U meni emocija... bez emocije... Planina od leda. U meni izazvani mir. U magli moje magle. djelovi slagaljke koji nedostaju. Glasovi bivših ljubavi... i baš taj dio Noci.. Koraci od kilometra. Hotelska soba. Ima li me negdje u rulji? Neki bolji ja. Ovaj je na kraju. Književno neuk. Nedorečen. Bezvrijedan. Spremite strijele. Past ću sam. Dostojanstveno. Dobro je... Ako sam u Vama izazvao bilo kakvu emociju... dobro je... A sad odjebite.

Isjećci iz života..

.... Gradovi bez razglednica..Miris praznih, nekorištenih soba. Kreveti satkani od istrošenih laži i tvoja zgužvana slika na dnu kofera.. kako predvidljivo. Čak i za mene.Vlakovi...Taksist otupljenog pogleda, sažvakanog svakodnevnicom i lica ciji su pigmenti poput kameleona poprimili boju neba iznad Amsterdama. Avioni... Žena u zračnoj luci koja pregledava putovnice i odmjerava me dali zbog profesionalne deformacije ili joj uistinu ne izgledam poput lika na slici... Istini za volju, prošlo je par godina od tad... par godina i poneki ožiljak, pretpostavljam. Možda samo danas, samo sada nisam taj lik. Neobrijan, i poprilično nezainteresiran svojom okolinom.Upute o ponašanju u slučaju pada zrakoplova.. hm.. pomislim, kako to da smo i za takvu kompliciranu i nepredvidivu tragediju uspjeli osmisliti i napisati upute?!? Ne savjet, nego upute. A s druge strane, kad se par godina vrtiš u krug s pitanjem u što se pretvorila žena koju voliš, u koju si se zaljubio, nitko nema ni najmanju ideju a kamoli upute!?!? Ili možda, u što sam se ja pretvorio? U što sam se zaljubio? Gdje se dogodio nestanak? Da li je određen vremenom ili događajem? Ima li itko jebene upute što sad?!?!?!Srečom, ove prve mi nisu trebale.Kopenhagen... Kućice u boji...Bajka...Ni H.C.Andersen ne bi to bolje ispričao...Uličari...Zvijeri...Ne mislim na tebe. Sunce i vjetar. Napokon. Ponovno avioni. Opet ista žena?! kako je to moguće? U kojem sam gradu? Kopenhagen. Došao iz... Letim za Beč. Dobro je...Obrok u avionu. Zgodna stjuardesa me podsječa da sam emotivno disfunkcionalan. Srečom ne i erektivno. Beč...Kiša. Terminali. Kava za van. Ljudi. Rijeka ljudi. Žamor. Avion. Plesna koreografija zrakoplovnih hostesa. Uskoro Zagreb.I dok smo se netom prije slijetanja približavali Plesu, Zagreb je svijetlio kao rođendanska torta nekog poprilično starog gospodina. Trudio sam se ne razaznati pod kojim od tih svjetala se nalazi tvoj stan, tvoja soba, tvoj krevet. I dok sam se vozio meni upravljivim prijevoznim sredstvom ( napokon ) od zračne luke ka Zagrebu, nisam gledao desno...Pjevao sam. Tako glasno da su i semafori, valjda od srama , mjenjali boje...Ključ u bravu, koraknem u stan i legnem... Napokon... valjda. Sutra je... sutra.

oko Božića..

Neki su grijesi sami sebi pokora... iako...prestajem razmišljati. Nema smisla.
Možda ću otići kući za Božić. Otac i mater me nisu vidili već dugo... Morat ću se suočiti s njihovim upitnim pogledima.
Morat ću glumiti da za Božić sebi najviše želim zdravlje... A nije. Nestajem. A nismo vidjeli Pariz.
Sad dišem do pola.Taman toliko koliko je potrebno...do novog udaha...i sve manje.

Doktore, koliko košta amnezija? Ne djelomična... Potpuna.
Djelomično ne postoji.. Ne kad je ona u pitanju.
U svakom kutu mojih sječanja čući ona..u potpunosti moga bića, moje volje i života...
Umoran sam. Skrivajući se od toga, posustajem..Samo je pitanje vremena kada ću klonuti, isrpljen od pokušaja da je proglasim nevažnom..