Prema istoku

Vezan za godine, sa sječanjem u doti, tražio sam te posvuda. Gradovi sa razglednica, ulice na mapama i tvoje ime među prstima. Postoji li vrijeme za nas? Postoji li mjesto bez nas? Probudio sam se u krivom danu. Rečenice što se slažu jedna za drugom su buka. Ja sam ukraden. Odveden od čuvara mladosti. Prepušten vagonima što se voze u smjeru istoka...

Igramo se stihova

Možeš li požuriti vrijeme? Odgovoriti prije pitanja? Igramo se stihovima. Gadjamo riječima. Ti mene. Pa ja tebe. Odvojit ću nočas sva moja lica. Hvatat će korake daleko od mene. K tebi....

Idem sad...

Lice uz prozorsko staklo... traže se svjedoci potrošenih sječanja... i dim cigarete... niz ulicu vjetar nosi zle jezike... Kofer je spreman,

Gdje smo to bili noćas...? Reci mi. Čekali smo vlakove pod mostovima. Na mekanim oblacima slušali tišinu. Zaštičeni od pogleda. Uroni lice u moje dlanove. Pogledaj staricu na prozoru. Dotakni me...

Rasute knjige po stolu. Oprano suđe. Miris parfema. Prašinom prekrivena televizija. Šalica kave od tko zna kad. Neuredno složeni ručnici. Osušeno voće. Slike nekih sretnih dana na frižideru. Praznina u istom. I u meni...

Tražim putokaz mojim utrnulim osječajima. Sjedim i slušam. Osluškujem. Zvukovi tišine prodiru duboko u moje tkivo. Ostajem pribran dok svaka pora na meni titra. Zagušljivo je. Zidovi mi pričaju o njoj. Šapuću mi. Smiju se. Trudim se biti jak. Uvjeren u sebe.

Dugo već nisam bio tu. Vratar na poljanama gdje se smjenjuju godišnja doba. Tajanstvena je zemlja suza. Svakim novim udisajem skupljam snagu. Bijes i bol. Pa mir. Jesen će. Tu je. Pa zima.
Ili je kraj ili novi početak. Teško mi je procijeniti. Okopljene volje. Sjedim. Pokušavam se povući. Sakrit se od pogleda. Šamaraju me. Nisam spreman. Ali još nešto nisam. Nikad bio. Gubitnik. Likujte. Dok možete. Jer, prije nego očekujete ja ću se vratiti. Neka druga zima. Neke druge kiše.
Riječi. Ionako nemaju značenje. U razgovoru pogledima i mislima. Mi smo to mogli, znali.

Da si tu, pogledao bih te u oći. Pitao bih te jeli išta vrijedno nas. Ne mogu misliti. Odvaja mi se koža od mesa. Razoren sam.

Pet stvari od kojih se naježim i prožme me ugoda:

Očev pogled ( rijedak, skriven, kako samo on to zna )
Miris Zagreba...
Unplugged od Pearl Jam-a
Pobjeda....
"...... ....."

Priča

Tisuču maski različitih klauna. Jednako bezličnih. Tisuču različitih priča. Jednako teških. Ona se propinje u moje misli. Ona zanemaruje postavljenu stražu. Ona se smije dok stoji na prstima i viri preko mojih zidina. Ona se igrala. Dotakla i bila zadovoljne. Ona više nije glavni glumac mojih sanja. Ovo ne pišem za nju. Njene oći ne vide. Negdje sam čuo da ljudska duša teži 21 gram. Njena i manje. Povukao sam se u tišinu. Optužen bez porote. Osuđen na buđenje. Ovo je millestone moga puta. Kazaljka mog kompasa pokazuje smjer novog jutra. Poslao sam svoj strah ispred sebe, kao izvidnicu...

Ne postoji zauvijek

I kada na jastuku mome sumnja ubije tišinu, a na onome do mene bude neka druga žena, i kada umornu dušu sakrije od gladnih pogleda plastičan osmijeh, jer samo tvoji koraci unose mir u nju, uvijek u mojim očima ćeš sebe vidjeti.

Uvijek si bila dovoljna. Taman dovoljna da noćima ne mogu oka sklopiti. Da sve što radim nosi tvoje ime. Potiho. Tvoje grudi grudi kao putokazi mojim željama. Dostojanstveno velika i pohotno niskom strasti prožeta. Prema potrebi. Drugačija od drugih. Ni pozitivno ni negativno. Samo nešto drugo. Ni kilometri, ni godine medju nama nisu pomogle. Iako sam se trudio. Tražio zamjene. " Mi dišemo sinkrono". I ne možemo danas, sada, imati odvojene krajeve. Nakon toliko vremena te gledam. Tvoje usne... Znam. Opet ćeš lagati. Jer to si ti. I možda ovaj put uistinu odem. Pobijedim. U utrci bez pobjednika. A igrali smo se iskrenosti.

Nema me. U tebi. Ni u tragovima. Dovoljno za ništa. Čut ćeš. Čitati. Da sam otišao. Zaobiđi me. U luku najširem. Izblijedit ćemo. Poput krede na kiši. Bez tragova. Nečeš znati za mene. Ako ti padnem na pamet. Preskoči. Zatomi. Da nisi slučajno... Kao bolesnik pred smrt. Kad zna da je kraj. I da je učinio sve. Onaj tren. Kad to više i nije stvar izbora.Gotovo perverzan osječaj kontrole nad krajem. Visoko na obronku. S oceanom u očima.

nočas

Nočas sam bio u potrazi. Tražio sam riječi. Da ih otrgnem od sebe i pošaljem u svijet. Dok još nije kasno. Da otkrijem tajne skrivene. Da ih pošaljem među ulice, ljude, šume... Da zagrle slučajne prolaznike.
Nočas sam tražio riječi. Što ih skrivam. I bojim ih se. Jer pričaju o tebi. Najljepšu priču ikad ispričanu. O tebi u meni. O sreći. Smijehu. Našoj nerođenoj djeci. Sitnim ritualima. Životu.
Nočas sam pronašao riječi. Ali ću ih zadržati za sebe. Još neko vrijeme. I ozarena lica ću ih ponavljati.... Sve to zbog tebe... U meni. I nas... U nama.

Ala...

Znam da pratiš. I misliš, lijepo je. Ne znaš. Ne budiš se u čudne sate. Bolje. Pitaj mene. Kako je. Pa sjedim. Promatram sjene kroz mrak. Igraju se skrivača. Kao mi. I siguran sam. Vidiš se. Skrivenu među ova slova. Znaš koja je za tebe. Prepoznaješ si lice...Oči...Otkucaj srca...Kožu što ti se razvija u osmijeh..Sad. I čuješ se kako me slušaš... I kako te liječim... Čudiš se..

Bog izgubljenih duša

Ja sam sin Vjetra, Bog izgubljenih duša
Juda naših dana, rak na koži vremena
Bespravno zauzimam trenutak i prostor
Nelegalno trošim Vaš zrak

U svakoj mojoj pori krije se grad
Sagrađen da donese zaborav
Pruži utočište braći lutalicama
Sestrama noći, željnima sna

Iz očiju mi viri cesta, vijugava
Što prolazi kroz sva godišnja doba
S tisuće stanica, nijednim domom
Ona vodi do beskraja, ravno do beskraja

Ja sam vladar zemlje snova
U lijevoj ruci mi svijeća, u desnoj žezlo
Sunce i mjesec, moji mentori
Sakrili su sjene od mene.

..................

" ..... ja sam duh potpunog stranca...."

.............

Pustit ću noć da preuzme kontrolu. Postat ću kiša na ulicama ovoga grada. Prepoznat ćeš me u neonskoj reklami što razlijeva svoje svijetlo po prozorima nočnih tramvaja. Bit ću kradljivac tvog daha. Sve ono što vidiš između dva treptaja.Kupit ću tvoju nepodijeljenu pažnju bezvrijednim dodirom. Tamo gdje voliš. Pitat ću te kroz šapat kapi, misliš li da vrijeme ide unatrag dok mi bespomoćno stojimo na mjestu. Brojilo naših dana vračeno je na nulu. Dobili smo priliku da nam dan zamijeni noć...da u jutru potražimo dvoje što predugo bježe od istine.

Štrbanova 18

Pogledaj kroz prozor
Kaži koji je sat
Pogodi koji je dan
Pokaži mi razliku.

Šalica hladne, ustajale kave
Prašina je prekrila ushit
Polarni dan je progutao volju
Sakrili smo danas u jučer

Ne čujem otkucaje sata ali
Osjećam sekunde kako bubnjaju
U nepravilnom ritmu stvaraju
Himnu mojeg postojanja

Utihneš li na tren
Prisloniš li glavu, čut ćeš
Vrijeme što jeca da ga oslobodimo
Uklonimo granice što ga vrte u krug

Prestani...

Sada kada sam bio tamo, želim mir. Želim vrijeme. Da se neprestalno vrti u krug... Utrka kazaljki. Bez pobjednika. Zatvoren u sebe.... Skriven. Bojim se koraka. Želim jesen. I da laži prestanu kao što ljeto prestaje.

tebi

Posudi mi svoje uši, da čujem što čuješ dok ti pričam. Kojim jezikom govorim i da li sam nijem. Pretplata na bol. Kava za van. Tudja zemlja, strani gradovi. Dvoje. Rekao bih. A ne znam način. Iako sam rijetko bez rijči. Volim te.

....

noćas...jesi li brojala crte na cesti koja te odvela? nisam oka sklopio. jer doći će dan kada ćeš brojati unatrag. oboje znamo. pa šutimo. ne brini se za mene. stotine lica prosutih na stolu ispred mene. izabrat ću jedno. koje ne poznaješ. i koje nisam. lice kurvinog sina. ulični svirač, tebi u čast. i kada mi padneš napamet, zatomit ću misao... preskočit ću riječ. zadržati uzdah... prijateljice noći će liječiti rane. grešnim rukama odnijet će bol. na trenutak. jer zaborav mi je nedostižna.

odi...

zatvorit ću oći na tren...stvorit ću te ispred sebe..znam da puše oko nas.. i doći će kiše. ali pogledaj me. čuvaj me za poslije. kada promijenimo imena. gradove. pobjegnemo. pa se sakrijemo. odvojeni. od nas. misliš, tako je najbolje. proći će. ne slušaš me više. ne dopirem do tebe. ti nikad ne odlučuješ. svaka pora na mojoj koži sad bi vrištala. praviš se da ne čuješ. kažeš, samo da ne boli. ali bolit će. svaki dan iznova. znaš.
u tuđim gradovima kiše drugačije padaju. zaborav na pladnju..
sada te puštam...otiđi a ja ću otvoriti oći... gledam tamo gdje te nema. suzdržavam bijes.

ona....

umit ću se vodom iz tvojih očiju, ako moram. pokazat cu ti da mi je žao. dogodilo se. Ona. odjednom. bila je noć. i bili smo nevažni. u prostoriji voštanih figura naši pogledi su bili živi... njena glatka koža, zarazan osmjeh. dogodilo se. ne prestajem misliti na to. nju. nije mi žao. znam da ne razumiješ. mi sada postojimo. u paralelnom svijetu egzistira naša stvarnost. mjeri se osmjehom...

Znam...

Uvjeren sam da znam. Iako je daleko. Kraj. Ćutim. Magla tvojeg bića. Pa se branim. Drugima. Dajem im ono što nemam. Lažem se u bojama. Tvojim. A bolit će. Znam.

Zagre u proljeće

Zagreb u proljeće...mirisi što se prolijevaju ulicama..Ti..uvijek sam volio. Zagreb u proljeće. ljubav što smo je skrivali izmedju nas dvoje...i kada smo znali da ce sutra ipak doci...isto kao sto sam ja znao da ce se sve zavrtit u krug...iako ti... ni sad nisi sigurna...od trga preko zrinjevca do tvog kvarta... tisuću koraka u jednoj želji...Zagreb u proljeće...miris svježe pokošene trave pomiješan sa tvojim usnama...i pogled što ti se penje ka meni..kao u potrazi za skrovištem...

U mom zagrljaju san probdjevenih noći...tišina nedovršenih prića...tramvajske stanice. luke. ulice koje su vodile do tebe...zvuk prekidanih tračnica... priča satkana od nas.. tebe.. uvijek sam volio. Zagreb u proljeće.

Sutra

Otvaram. Prozor.Gleda u sutra. Novi dan. Nova jutra. Svitanja bez oblaka. Svjež zrak. Povjetarac. Miris smjeha. Duboki uzdah s tvojim likom. Otvaram. Prozor. Gleda. U sutra. Bez tebe...

Ponovno pišem

Upalila se noć. Spustila mrak na ulice. Ponovno pišem. Zvuk nočnog tramvaja što spaja svjetove reže tišinu. Oči mi pričaju priču o zagrljaju neprospavanih noći. Na drugom kraju grada...pretvorit ću Te u jutro..

posljednja

Ovo je posljednja. Obečajem. Posljednja. Za tebe. I ako ikad pomislim. Odgrist ću si prste. Ova je posljednja.. Rekli smo. Što smo imali. Prešutili najbitnije

Uvijek sam želio nju a ne tebe

Gledam te. Ležiš pokraj mene. Ne znaš. Zanima me, što te vuče k meni? Zar ne vidiš? Plačaš tuđe račune. Igraš nečiju ulogu. Roba s greškom. Da. Ne funkcioniram. Ne postojim tamo gdje me vidiš. Hrpa stanica na okupu..

čemu naslovi?

Danas sam ogoljen. Šamaran okolinom, stješčen u kut. Naša drama kroz činove. Ishod. Ja. Završna riječ. Možda. Ne ljutim se. Ruke se tresu. Brada... Kose... Stepenice i ljudi. Koraci.
Sjedim...Gledam. Jaz naših želja. Sanja. Usisan medju ljude. Protiv svoje volje. Imam li je uopče..

Par prosutih rijeći

Par prosutih rijeći...Pa poziv...Više njih...I onda susret. Pitala si: jesi i ti uzbudjen? Bilo je 4 ujutro. Nebitno. Noć u Zagrebu. I to ne bilo kakva noć. „Moji prijatelji vjerni psi“ su ostali negdje iza...Godina i pol..ne znaš...Možda i bolje..Ne zna nitko..Uvjeravao sam se da ne vjerujem. Uvijek iznova...Rijetko sam spavao.. I kad jesam ti si bila slijepi putnik mojih snova...Subota, 4 ujutro...U Zagrebu...Sazidan grad iza nas...rijetka upaljena svijetla su činila mozaik...Ja sam vidio mutno ali... bila si neobično lijepa...

Nepostojan

Prosut na bijelom. Odmaknut od sebe se promatram.Skriven po kutovima se špijuniram. Čekam korake što znaće grešku. Brojim. Prišiven za uzdahe.. Treptajem oka preskačem nelagodu. I tebe skrivam u zjeni, ispod kapaka...Čuvam te za poslije . Za nekad.

Nočas

Odbi se od mene...Zbog mene..Noćas. Baš nočas. Kada nam se svjetlucavi tepih prostire do nogu. Poput Bogova. Sa svjetlima grada pod nogama. U društvu nebitnih imena. Riječiju izgovorenih nečujno..Za nas. Pogled, skriveni dodir..Strah. Ljubav koja to neće biti.
Večeras...uz času sladunjavog vina...ljepljivog poput trenutka..otužnog pogleda. Odglumljene strasti.