ona....

umit ću se vodom iz tvojih očiju, ako moram. pokazat cu ti da mi je žao. dogodilo se. Ona. odjednom. bila je noć. i bili smo nevažni. u prostoriji voštanih figura naši pogledi su bili živi... njena glatka koža, zarazan osmjeh. dogodilo se. ne prestajem misliti na to. nju. nije mi žao. znam da ne razumiješ. mi sada postojimo. u paralelnom svijetu egzistira naša stvarnost. mjeri se osmjehom...

Znam...

Uvjeren sam da znam. Iako je daleko. Kraj. Ćutim. Magla tvojeg bića. Pa se branim. Drugima. Dajem im ono što nemam. Lažem se u bojama. Tvojim. A bolit će. Znam.

Zagre u proljeće

Zagreb u proljeće...mirisi što se prolijevaju ulicama..Ti..uvijek sam volio. Zagreb u proljeće. ljubav što smo je skrivali izmedju nas dvoje...i kada smo znali da ce sutra ipak doci...isto kao sto sam ja znao da ce se sve zavrtit u krug...iako ti... ni sad nisi sigurna...od trga preko zrinjevca do tvog kvarta... tisuću koraka u jednoj želji...Zagreb u proljeće...miris svježe pokošene trave pomiješan sa tvojim usnama...i pogled što ti se penje ka meni..kao u potrazi za skrovištem...

U mom zagrljaju san probdjevenih noći...tišina nedovršenih prića...tramvajske stanice. luke. ulice koje su vodile do tebe...zvuk prekidanih tračnica... priča satkana od nas.. tebe.. uvijek sam volio. Zagreb u proljeće.

Sutra

Otvaram. Prozor.Gleda u sutra. Novi dan. Nova jutra. Svitanja bez oblaka. Svjež zrak. Povjetarac. Miris smjeha. Duboki uzdah s tvojim likom. Otvaram. Prozor. Gleda. U sutra. Bez tebe...

Ponovno pišem

Upalila se noć. Spustila mrak na ulice. Ponovno pišem. Zvuk nočnog tramvaja što spaja svjetove reže tišinu. Oči mi pričaju priču o zagrljaju neprospavanih noći. Na drugom kraju grada...pretvorit ću Te u jutro..

posljednja

Ovo je posljednja. Obečajem. Posljednja. Za tebe. I ako ikad pomislim. Odgrist ću si prste. Ova je posljednja.. Rekli smo. Što smo imali. Prešutili najbitnije

Uvijek sam želio nju a ne tebe

Gledam te. Ležiš pokraj mene. Ne znaš. Zanima me, što te vuče k meni? Zar ne vidiš? Plačaš tuđe račune. Igraš nečiju ulogu. Roba s greškom. Da. Ne funkcioniram. Ne postojim tamo gdje me vidiš. Hrpa stanica na okupu..

čemu naslovi?

Danas sam ogoljen. Šamaran okolinom, stješčen u kut. Naša drama kroz činove. Ishod. Ja. Završna riječ. Možda. Ne ljutim se. Ruke se tresu. Brada... Kose... Stepenice i ljudi. Koraci.
Sjedim...Gledam. Jaz naših želja. Sanja. Usisan medju ljude. Protiv svoje volje. Imam li je uopče..

Par prosutih rijeći

Par prosutih rijeći...Pa poziv...Više njih...I onda susret. Pitala si: jesi i ti uzbudjen? Bilo je 4 ujutro. Nebitno. Noć u Zagrebu. I to ne bilo kakva noć. „Moji prijatelji vjerni psi“ su ostali negdje iza...Godina i pol..ne znaš...Možda i bolje..Ne zna nitko..Uvjeravao sam se da ne vjerujem. Uvijek iznova...Rijetko sam spavao.. I kad jesam ti si bila slijepi putnik mojih snova...Subota, 4 ujutro...U Zagrebu...Sazidan grad iza nas...rijetka upaljena svijetla su činila mozaik...Ja sam vidio mutno ali... bila si neobično lijepa...

Nepostojan

Prosut na bijelom. Odmaknut od sebe se promatram.Skriven po kutovima se špijuniram. Čekam korake što znaće grešku. Brojim. Prišiven za uzdahe.. Treptajem oka preskačem nelagodu. I tebe skrivam u zjeni, ispod kapaka...Čuvam te za poslije . Za nekad.

Nočas

Odbi se od mene...Zbog mene..Noćas. Baš nočas. Kada nam se svjetlucavi tepih prostire do nogu. Poput Bogova. Sa svjetlima grada pod nogama. U društvu nebitnih imena. Riječiju izgovorenih nečujno..Za nas. Pogled, skriveni dodir..Strah. Ljubav koja to neće biti.
Večeras...uz času sladunjavog vina...ljepljivog poput trenutka..otužnog pogleda. Odglumljene strasti.