Sve ove riječi ne znače ništa... promijeniti se neće ništa. Biram najbolja lica, za ovih par sekundi što me uistinu gledaš.. i vidiš. Puštam kapi u vodu...pa ih tražim. Dobro sam. I da nisam, ne bih ti rekao... ili ti ne bi čula. Svejedno. Zarobljeni u floskule...dvosmisleni od ljubavi, skriveni od istine, ritmički vrtimo u krug naše misli po jeziku.

"pa sam te se sjetila"

Ja te molim, nađi vrata, prozore. Izađi iz ove ljušture. Otvorit ću oći, usta..dat ću ti priliku... samo izađi.
Još te molim da šutiš, jer vremena su čudna a ljudi se igraju Bogova. Kad nas jednom ipak slučajno sretneš, ne daj si za pravo da si sretna. Ovo nije takva priča. Iako smo gledali u isto sunce, ne sjaji ono jednako za nas dvoje. Tebe. Mene. Čudno je to.
Ne prozivaj me. Ovo nije stvar časti. Ne maskiraj potrebu u brigu. Znaš koliko te znam. Neću se truditi tražiti imena za tebe. Sutra je pred vratima. Svjetla ulične rasvjete umjesto mjeseca. Ti umjesto svih. I ja.