Zena u bijelom

Trebalo mi je mjesec dana da skupim snage... Lijepo ti stoji bijelo.. I cvijet u kosi.. Tako sam te zamisljao. Mnogo puta. U tim mislima si koracala sve ove godine.. Do mene. Danas gledam sliku. Tebe. U bijelom. Lijepa si iako ti lice ne vidim. Mozda i bolje. Mozda cu lagati sam sebe da to nisi ti.

Lijepo ti stoji bijelo.. Izgledas nestvarno.. Pogotovo meni. Ima li uopce smisla da pricam o snovima? Zeljama. I taj cvijet. Gotovo da mu mogu osjetiti miris dok ti ljubim kosu ocima punih suza... Ne znam kako da se pozdravim s tobom. Ne mogu pronaci prikladne rijeci, iako sam trazio.. Dugo sam trazio... Gotovo da mi je srce stalo kada sam vidio.. Tebe u bijelom.. Na otoku kojeg si toliko voljela i sve ono o cemu smo pricali. Samo mene nema na toj slici. Nesto godina poslije. Kao trcanje na pokretnoj traci... Brod u boci... Uvijek na mjestu. Istom. 

Lijepa si u bijelom.

Ne trudi se

Pepeljara, dim, poluprazna kutija, case, boca... Sadrzaji ovog stola. Ja na stolici, ti na kaucu... Goli. Gledas me, ja gledam vani.... Svjetla grada kao publika u kazalistu, svjedoci ove predstave. Hrpa strasti, pa rez i istina. Ne znam sto te vise boli, to sto ja "nisam tu" ili sto ti jesi. Ne trudi se.. Ne bi shvatila. Nije ni jedna prije tebe.

Volio bih da mogu..za kraj napisati nesto. Nesto sto ce biti za kraj. Za tebe...volio bih da mogu. Veceras si negdje..tu u zraku...vidim te...osjetim. Veceras, na smjeni kalendara...volio bih da je ovo zadnje. Zadnje za nas, zadnje za tebe. Nece ciniti razliku, samo da je zadnje. Kao spomenik. Volio bih da si ti...dio procesa stvaranja, pa da jednom skupa, iako fragmenti odvojenih prica, gledamo na ovo kao na nase dijete. Zrno ponosa i zrno sjete. Brat i sestra jednog procesa.

Ako se ne javis

Znas, ako nastavimo ovako i vise se nikad ne javis... Bit cu dobro. Na platformi od rasutih potencijala, malo iznad povrsine, tocno onoliko koliko treba da se zastitim od istinske boli i neodgovarajuce realnosti. Ako se vise nikada ne javis i ako me drugi pitaju ukrasit cu te nevaznoscu i marginalnoscu. (L)jude koji mi budu donosili naramak rijeci sa tvojom slikom spalit cu na lomaci svoje zacudenosti. Ako se vise nikad ne javis... Moje lice ce biti mirno poput jezera, oci sjajne, pogled bistar. Prisit cu ti pridjev i svrstati te u red djecjih bolesti. Preboljenih. Zaboravit cu most, mostove i rijeke, i obale sto smo ih spajali poput konca koji spaja zasivenu ranu.. Ako se vise nikad ne javis... Znat cu da nisi zaboravila..