Isjećci iz života..

.... Gradovi bez razglednica..Miris praznih, nekorištenih soba. Kreveti satkani od istrošenih laži i tvoja zgužvana slika na dnu kofera.. kako predvidljivo. Čak i za mene.Vlakovi...Taksist otupljenog pogleda, sažvakanog svakodnevnicom i lica ciji su pigmenti poput kameleona poprimili boju neba iznad Amsterdama. Avioni... Žena u zračnoj luci koja pregledava putovnice i odmjerava me dali zbog profesionalne deformacije ili joj uistinu ne izgledam poput lika na slici... Istini za volju, prošlo je par godina od tad... par godina i poneki ožiljak, pretpostavljam. Možda samo danas, samo sada nisam taj lik. Neobrijan, i poprilično nezainteresiran svojom okolinom.Upute o ponašanju u slučaju pada zrakoplova.. hm.. pomislim, kako to da smo i za takvu kompliciranu i nepredvidivu tragediju uspjeli osmisliti i napisati upute?!? Ne savjet, nego upute. A s druge strane, kad se par godina vrtiš u krug s pitanjem u što se pretvorila žena koju voliš, u koju si se zaljubio, nitko nema ni najmanju ideju a kamoli upute!?!? Ili možda, u što sam se ja pretvorio? U što sam se zaljubio? Gdje se dogodio nestanak? Da li je određen vremenom ili događajem? Ima li itko jebene upute što sad?!?!?!Srečom, ove prve mi nisu trebale.Kopenhagen... Kućice u boji...Bajka...Ni H.C.Andersen ne bi to bolje ispričao...Uličari...Zvijeri...Ne mislim na tebe. Sunce i vjetar. Napokon. Ponovno avioni. Opet ista žena?! kako je to moguće? U kojem sam gradu? Kopenhagen. Došao iz... Letim za Beč. Dobro je...Obrok u avionu. Zgodna stjuardesa me podsječa da sam emotivno disfunkcionalan. Srečom ne i erektivno. Beč...Kiša. Terminali. Kava za van. Ljudi. Rijeka ljudi. Žamor. Avion. Plesna koreografija zrakoplovnih hostesa. Uskoro Zagreb.I dok smo se netom prije slijetanja približavali Plesu, Zagreb je svijetlio kao rođendanska torta nekog poprilično starog gospodina. Trudio sam se ne razaznati pod kojim od tih svjetala se nalazi tvoj stan, tvoja soba, tvoj krevet. I dok sam se vozio meni upravljivim prijevoznim sredstvom ( napokon ) od zračne luke ka Zagrebu, nisam gledao desno...Pjevao sam. Tako glasno da su i semafori, valjda od srama , mjenjali boje...Ključ u bravu, koraknem u stan i legnem... Napokon... valjda. Sutra je... sutra.

oko Božića..

Neki su grijesi sami sebi pokora... iako...prestajem razmišljati. Nema smisla.
Možda ću otići kući za Božić. Otac i mater me nisu vidili već dugo... Morat ću se suočiti s njihovim upitnim pogledima.
Morat ću glumiti da za Božić sebi najviše želim zdravlje... A nije. Nestajem. A nismo vidjeli Pariz.
Sad dišem do pola.Taman toliko koliko je potrebno...do novog udaha...i sve manje.