Čudan dan je oko mene... čudna ura, čudno vrijeme. Promatram bore na tuđim licima... sat na svojoj ruci. Neprekidna utrka dviju kazaljki. Krugovi od godina.
Posljednji noćni tramvaj klizi niz Savsku. Toplo je. Više nisam onaj od prije. Čovijek bez adrese. Mostovi me često viđaju. Uplašenog. I tako u strahu čekam vlakove. Slušam glasove svojih želja.