oko Božića..

Neki su grijesi sami sebi pokora... iako...prestajem razmišljati. Nema smisla.
Možda ću otići kući za Božić. Otac i mater me nisu vidili već dugo... Morat ću se suočiti s njihovim upitnim pogledima.
Morat ću glumiti da za Božić sebi najviše želim zdravlje... A nije. Nestajem. A nismo vidjeli Pariz.
Sad dišem do pola.Taman toliko koliko je potrebno...do novog udaha...i sve manje.

Doktore, koliko košta amnezija? Ne djelomična... Potpuna.
Djelomično ne postoji.. Ne kad je ona u pitanju.
U svakom kutu mojih sječanja čući ona..u potpunosti moga bića, moje volje i života...
Umoran sam. Skrivajući se od toga, posustajem..Samo je pitanje vremena kada ću klonuti, isrpljen od pokušaja da je proglasim nevažnom..

"odsutsvo od buđenja"

Razmišljam o smrti posljednjih dana. Ne dramatično. Često. Prečesto.
O Izboru. O 16920 ovakvih buđenja s jedne strane i jednom usnutku s druge. Posljednjem.
Razmišljam o eventualnim uzrocima neke možebitne sreće, kao hipoteke za odluku o buđenjima.
Razmišljam o tebi. Opet. Sve moje pobjede. Bez okusa. Buđenja bez želje.
Nema te tu, da ti kažem. Da ti pričam noćima, dok se žice ne užare toliko da svane.
Nema te da odnoseš ovo iz mene.

kiša

Podsjecas me na kisu. Onu istu kisu od onda. Od nekad. Nocas pada slicna kisa. Podsjeca me na tebe. Klizi mi kroz prste... Moja je,pa je nema..ne volim jutra. Pa makar i kisna. Tesko se navikavam na zrak u mom krevetu. Na tisinu u mobitelu. Na prasinu na mom imenu.. danas je padala ista kisa. U tvom gradu. Poprimio sam umornu boju ulica.. Miristvog pogleda..

koraci..

Koračala si kraj mene... Pričala o sebičnoj fazi svog života..I kako jesen nikad nije bila ovako lijepa..Primjetio sam dim iz dimnjaka...Savu..Prolaznike..Svi su me promatrali.. Pričala si o nečem važnom. Novom poslu. Izletu u Sarajevo. Prijateljima sa fakulteta. Pričala si o mami. Magda nikad nije bila toliko nervozna.. Gledao sam te. Jesi lijepa zbog frizure ili zbog toga što te nemam? Šetali smo..Kao nekad... Samo što nije.

ljudi sa slike

Ponekad čujem zvona...tvoj glas...noći...noći su duge....a mi nismo ljudi sa slike. Vrijeme je novo. Svi ti Mi što koračaju gradom. Pazim da ih ne sretnem. Da me ne podsjete. Da te nisam zaboravio. Posudio sam riječi. " Ne mislim na tebe".

Svakim uzdahom si sve manja.. u meni... kilometrima, gradovima i sobama brisao sam tvoje lice...molio maglu da ga kupi od mene.. ima li me bez tebe...pokazat će vrijeme. Samo izađi.. iz moje glave...ja sam tu ionako...samo gost i podstanar. Moji sitni rituali.. pusti to... zaobidji me. I ceste koje smo prošli, samo podsjetnik da si bila tu. Mogao bih satima, tišinama, pričati o tebi. Čemu? Bio sam u pravu. Nažalost. Sagradio sam grad na temeljima od snova. Svakoj ulici dao tvoje ime. Svakoj zgradi boju tvojih očiju... Ti si šutila. U tome si najbolja. Ne želim znati gdje te ima. Nikad više. Znam da pada kiša u Zagrebu.. I tko je kome koliko dao... Pusti to... samo otiđi.