U meni emocija... bez emocije... Planina od leda. U meni izazvani mir. U magli moje magle. djelovi slagaljke koji nedostaju. Glasovi bivših ljubavi... i baš taj dio Noci.. Koraci od kilometra. Hotelska soba. Ima li me negdje u rulji? Neki bolji ja. Ovaj je na kraju. Književno neuk. Nedorečen. Bezvrijedan. Spremite strijele. Past ću sam. Dostojanstveno. Dobro je... Ako sam u Vama izazvao bilo kakvu emociju... dobro je... A sad odjebite.

Isjećci iz života..

.... Gradovi bez razglednica..Miris praznih, nekorištenih soba. Kreveti satkani od istrošenih laži i tvoja zgužvana slika na dnu kofera.. kako predvidljivo. Čak i za mene.Vlakovi...Taksist otupljenog pogleda, sažvakanog svakodnevnicom i lica ciji su pigmenti poput kameleona poprimili boju neba iznad Amsterdama. Avioni... Žena u zračnoj luci koja pregledava putovnice i odmjerava me dali zbog profesionalne deformacije ili joj uistinu ne izgledam poput lika na slici... Istini za volju, prošlo je par godina od tad... par godina i poneki ožiljak, pretpostavljam. Možda samo danas, samo sada nisam taj lik. Neobrijan, i poprilično nezainteresiran svojom okolinom.Upute o ponašanju u slučaju pada zrakoplova.. hm.. pomislim, kako to da smo i za takvu kompliciranu i nepredvidivu tragediju uspjeli osmisliti i napisati upute?!? Ne savjet, nego upute. A s druge strane, kad se par godina vrtiš u krug s pitanjem u što se pretvorila žena koju voliš, u koju si se zaljubio, nitko nema ni najmanju ideju a kamoli upute!?!? Ili možda, u što sam se ja pretvorio? U što sam se zaljubio? Gdje se dogodio nestanak? Da li je određen vremenom ili događajem? Ima li itko jebene upute što sad?!?!?!Srečom, ove prve mi nisu trebale.Kopenhagen... Kućice u boji...Bajka...Ni H.C.Andersen ne bi to bolje ispričao...Uličari...Zvijeri...Ne mislim na tebe. Sunce i vjetar. Napokon. Ponovno avioni. Opet ista žena?! kako je to moguće? U kojem sam gradu? Kopenhagen. Došao iz... Letim za Beč. Dobro je...Obrok u avionu. Zgodna stjuardesa me podsječa da sam emotivno disfunkcionalan. Srečom ne i erektivno. Beč...Kiša. Terminali. Kava za van. Ljudi. Rijeka ljudi. Žamor. Avion. Plesna koreografija zrakoplovnih hostesa. Uskoro Zagreb.I dok smo se netom prije slijetanja približavali Plesu, Zagreb je svijetlio kao rođendanska torta nekog poprilično starog gospodina. Trudio sam se ne razaznati pod kojim od tih svjetala se nalazi tvoj stan, tvoja soba, tvoj krevet. I dok sam se vozio meni upravljivim prijevoznim sredstvom ( napokon ) od zračne luke ka Zagrebu, nisam gledao desno...Pjevao sam. Tako glasno da su i semafori, valjda od srama , mjenjali boje...Ključ u bravu, koraknem u stan i legnem... Napokon... valjda. Sutra je... sutra.

oko Božića..

Neki su grijesi sami sebi pokora... iako...prestajem razmišljati. Nema smisla.
Možda ću otići kući za Božić. Otac i mater me nisu vidili već dugo... Morat ću se suočiti s njihovim upitnim pogledima.
Morat ću glumiti da za Božić sebi najviše želim zdravlje... A nije. Nestajem. A nismo vidjeli Pariz.
Sad dišem do pola.Taman toliko koliko je potrebno...do novog udaha...i sve manje.

Doktore, koliko košta amnezija? Ne djelomična... Potpuna.
Djelomično ne postoji.. Ne kad je ona u pitanju.
U svakom kutu mojih sječanja čući ona..u potpunosti moga bića, moje volje i života...
Umoran sam. Skrivajući se od toga, posustajem..Samo je pitanje vremena kada ću klonuti, isrpljen od pokušaja da je proglasim nevažnom..

"odsutsvo od buđenja"

Razmišljam o smrti posljednjih dana. Ne dramatično. Često. Prečesto.
O Izboru. O 16920 ovakvih buđenja s jedne strane i jednom usnutku s druge. Posljednjem.
Razmišljam o eventualnim uzrocima neke možebitne sreće, kao hipoteke za odluku o buđenjima.
Razmišljam o tebi. Opet. Sve moje pobjede. Bez okusa. Buđenja bez želje.
Nema te tu, da ti kažem. Da ti pričam noćima, dok se žice ne užare toliko da svane.
Nema te da odnoseš ovo iz mene.

kiša

Podsjecas me na kisu. Onu istu kisu od onda. Od nekad. Nocas pada slicna kisa. Podsjeca me na tebe. Klizi mi kroz prste... Moja je,pa je nema..ne volim jutra. Pa makar i kisna. Tesko se navikavam na zrak u mom krevetu. Na tisinu u mobitelu. Na prasinu na mom imenu.. danas je padala ista kisa. U tvom gradu. Poprimio sam umornu boju ulica.. Miristvog pogleda..

koraci..

Koračala si kraj mene... Pričala o sebičnoj fazi svog života..I kako jesen nikad nije bila ovako lijepa..Primjetio sam dim iz dimnjaka...Savu..Prolaznike..Svi su me promatrali.. Pričala si o nečem važnom. Novom poslu. Izletu u Sarajevo. Prijateljima sa fakulteta. Pričala si o mami. Magda nikad nije bila toliko nervozna.. Gledao sam te. Jesi lijepa zbog frizure ili zbog toga što te nemam? Šetali smo..Kao nekad... Samo što nije.