Ako se ne javis

Znas, ako nastavimo ovako i vise se nikad ne javis... Bit cu dobro. Na platformi od rasutih potencijala, malo iznad povrsine, tocno onoliko koliko treba da se zastitim od istinske boli i neodgovarajuce realnosti. Ako se vise nikada ne javis i ako me drugi pitaju ukrasit cu te nevaznoscu i marginalnoscu. (L)jude koji mi budu donosili naramak rijeci sa tvojom slikom spalit cu na lomaci svoje zacudenosti. Ako se vise nikad ne javis... Moje lice ce biti mirno poput jezera, oci sjajne, pogled bistar. Prisit cu ti pridjev i svrstati te u red djecjih bolesti. Preboljenih. Zaboravit cu most, mostove i rijeke, i obale sto smo ih spajali poput konca koji spaja zasivenu ranu.. Ako se vise nikad ne javis... Znat cu da nisi zaboravila..

Rutina dnevnih ruta...

Pomislih, ako jako stisnem ruke, ako mi se dlanovi oznoje od želje i čelo namršti, ako se fokusiram na to, bit će kao da se i nije dogodilo.Pomislih, ako se ne osvrnem, ako tvoje ime ne izustim i svima kažem da broj tvoj više nemam, ljudi će shvatiti. I ako ti se ne javim, ni na rođendan, ni za Božić, ako tvoj horoskop preskočim u današnjim novinama i svaku poruku koju ti napišem izbrišem, pomislit češ da sam napokon negdje sretan. I sve će biti kako treba. Još jedno zagrebačko proljeće...tvoj namješteni lik iz samo tvojih sanja...ptice...zrinjevac. Rutina dnevnih ruta. Uigrani protokol vlastitih namještaljki. ako dovoljno puta ponovim to, možda i povjerujem. Možda i povjeruješ. Unaprijed namješten element iznenađenja.

...

Zaboravio sam ti reći..naši plesovi su toliko kratki da ti nikad ne stignem ispričati... moje neprospavane noći mogla bi pretvoriti u vremensku zonu...Moje uzdahe u vjetar...moje misli u bojno polje...

Nikad ti ne stignem ispričati. Što sam skrio a što pokazao.

tragovi i snovi

Minute u minuti... potraga za stvarnim. Odlomci života, kao postava za kazališnu predstavu... S kim se u biti utrkujemo? I ne vidimo da smo tu samo kao svjedoci vremena što prolazi...različitih uloga, vjerujemo da smo i važniji nego što uistinu jesmo. A nismo. ne shvačamo, neshvaćeni.
S kim djelimo krevete, sobe, gradove...? Slučajno ili namjerno, tu smo gdje jesmo. Mi smo posljedica tragova koje ostavljamo. Rezultat snova koje sljedimo...

Okvir za utapljanje

Ja sam više tip za predgrađa... pošarane sive zidove...tračnice za vlakove..i činjenicu da se tamo nećemo sresti. Ti.. ti si centar. Strogi centar. Mojih potrošenih misli. Ti si okvir za utapljanje. Podloga za sliku. Crtež mog života. Prosutih boja i istina.

Ja samo nisam dovoljno Taj...

Ovo je taj dan...ovo je taj tren. Ukalupljene ruke ostavljam iza sebe, prestajem slijediti tvoje korake..hvala Ti, valjda. Zbog tebe sam postao svakako jači. Sumnjam bolji, ili vrijedniji. Lizati rane koje ne zacijeljuju, brisati suze što se ne suše... nije više moj izbor. Snovi o ruci u ruci, tvojoj u mojoj, meni u tebi, nama svuda oko nas, sada završavaju...1800 buđenja je puno...jebeno puno. Ne znaš.
Ni ne očekujem da znaš. Ja nisam dovoljno Taj. Baš na današnji dan. Dvije godine nakon istine. Točno dvije godine. Sječam se... Dan je bio vruč...mali brod..otok. Morska hrana...tvoj odlutali pogled. Laž da je Magda bila na telefonu...a znamo da nije. Kula, kafić, uske strme stepenice...alkohol..mali dvosjed. Premali za dvoje što se ne mogu pronaći. Htio sam ustati, otići, pa se vratiti. I ta noć...oka nisam sklopio. Pokušao sam te slušati dok spavaš. Priviti te uz sebe... bilo mi je jasno.. kao i danas. Dvoje na pogrebu nama.
Dvije godine nakon... hvala Ti, valjda..ne krivim te.. Ja samo nisam dovoljno Taj...

"tvoja najveća ljubav"

Mogao bih pisati sad...tražiti rijeći i istine... o trenutku prije...baš tom trenutku. I prizoru koji nije u redu.. Morao bih pronaći sjever... što će tebi biti južnije.
Sve naše predstave i tvoji odlasci. Zadimljena imitacija doma u rano jutro. Tragovi sunca kroz prašnjave žaluzine. Ostatak entuzijazma od večeri prije. I istina na svakom centimetru naših tjela. Jedino što osjetimo jače od istine je strah od iste. Ovo nije bilo kakva priča... sad shvačaš. Ovo je priča o tvojoj največoj ljubavi.
Promatram te dok ne gledaš. Dok se krečeš. Gledam ti kosu, ruke, oći...Prsten koji ne volim. Gledam te na svojim rukama. Za ovo smo se rodili... za to su nas pripremali sve te godine. Primi taj trenjutak za ruke... i pleši.. Obečaj mi nemoguće... da će trajati.