Dugo sam sjedio ispod mosta , uz rijeku što je vodila u tvoj grad. Puštao sam misli na slobodu, pokapao zadnje uzdisaje koje sam nazivao po tebi. Dugo sam sjedio ispod mosta. I gledao u tvoj broj. Nisam čovjek od dugih pozdrava. Svoje tuge ću nositi u sebi. I sve ono što nismo. Budi dobra. Kako ti to znaš. Ja ću po svom.

Otišla je...

Rekla je, da ne želi biti odgovorna za nečije tuge... Pogotovo ne moje tuge. Rekla je..... Rekla je i još ponešto ali nisam slušao... ja nisam ništa rekao... Šutio sam. Što sam i mogao? Gledao sam kroz nju dok je zvuk njenih rijeći nerazumljivo rezao moje misli... Rekla je da je ne mrzim jer da ni ona mene neće. Mrziti. Pa je šutjela. Dugo. Predugo. Rekla je zatim da sam ubio svoju sliku u njezinim očima... Pa me istim tim očima gledala...dugo. I u tom pogledu, gdje je razočaranje završilo a ravnodušnost uzela kontrolu, nisam mogao pronaći sebe. Bilo kojeg sebe. Ona je odlučila. I kad uspio promjeniti njenu odluku, to bi bilo na kratko... do neke druge odluke. Beskrajno sam loš, za nju. Zatim je ustala, pogledala me još jednom... Osmjehnula se. Ostao sam sjediti. Jedva sam disao. Drvenih ustiju uzvratio sam osmjeh... Nisam slova izustio... Dan je bio lijep, sunce je svijetlilo... Poneka ptica i slučajan prolaznik... Otišla je..

Sam sebi..

Več duže vrijeme te ne prepoznajem..hodamo nekim čudnim cestama, tuđim kvartovima. Pogled ti je drugačiji, misli razbacane, šum tvog srca nije tvoj.. A dugo te poznajem. Ne obazireš se na mene, ne voliš svjetlo, i misliš da će sve proći. Bojiš se. Ne želiš zastati na trenutak i razmisliti. Strah. Ako otvoriš ta vrata, možda iza njih bude nešto što ne želiš vidjeti. Pa ćeš morati priznati. Dugo si bio u krivu. „...dva tri poraza i doručak od jučer...“
Gledam te. Odbijaš pomoć. Ponosno tvrdglav. Neustrašiv. Ti si to uvijek mogao. I kada nisi..
Bojiš se. Nakon puno godina. Sam. Suočen sa propastima svojih vjerovanja. A vjerovanja si svoja volio. Jutrima si se budio vjerovajući u nešto. Što nestaje i čega nema. Razne adrese, kreveti, sobe, vrata. Ljudi, lica... Maske. Ja te poznajem. Dugo sam već tvoj pratitelj, i kad ti to ne bi htio...Vidiš i sam. Nisi više mlad. Bar ne kao nekad. Neki su nestali. Tako je trebalo biti. Osvrni se još jednom, za kraj..Odluči. Zaroni u sebe. Budi iskren, ne traži isprike.

Nas dvoje

Slušaj je kako diše... Preuzmi njen ritam, i ne narušavaj ga.. Opusti se... Vidiš u njoj ženu vrijednu svega... Majku tvoje nerođene djece... Dotakni joj njedra...Griješila su, točno. I ti si. Sad ste tu. Nauči biti sve to za nju. Jer teško ćeš opet gledati kako odlazi... I buditi se bez zraka. Ovo što osječaš nije strah... ljubav je. U svom najčišćem obliku...

U pauzama mojih nastojanja da te uvjerim, kraljevstvo je tvoje. I tu si nepobjediva. S razlogom. Jer i moje su sumnje poput plime potopile grad u kojem smo se skrivali od svjetla. Ovisni o znakovima. Plutamo prostranstvima izbora.

Daljine i gradovi, taoci u vremenu zabranjenih snova... snova... sve je još tu..kao da je tek netom završilo. Nepomaknut u prostoru, vrijeme sam učinio svojim saveznikom.

jutro

Okrenut na bok... Hladno stopalo uz moje..Bjelina.. Meškoljenje i njen glas..“Dobro jutro dragi“...Osmjeh.. Skroz oblake u prozor...Dobro je...Neka sutra pričeka koji dan...