Sam sebi..

Več duže vrijeme te ne prepoznajem..hodamo nekim čudnim cestama, tuđim kvartovima. Pogled ti je drugačiji, misli razbacane, šum tvog srca nije tvoj.. A dugo te poznajem. Ne obazireš se na mene, ne voliš svjetlo, i misliš da će sve proći. Bojiš se. Ne želiš zastati na trenutak i razmisliti. Strah. Ako otvoriš ta vrata, možda iza njih bude nešto što ne želiš vidjeti. Pa ćeš morati priznati. Dugo si bio u krivu. „...dva tri poraza i doručak od jučer...“
Gledam te. Odbijaš pomoć. Ponosno tvrdglav. Neustrašiv. Ti si to uvijek mogao. I kada nisi..
Bojiš se. Nakon puno godina. Sam. Suočen sa propastima svojih vjerovanja. A vjerovanja si svoja volio. Jutrima si se budio vjerovajući u nešto. Što nestaje i čega nema. Razne adrese, kreveti, sobe, vrata. Ljudi, lica... Maske. Ja te poznajem. Dugo sam već tvoj pratitelj, i kad ti to ne bi htio...Vidiš i sam. Nisi više mlad. Bar ne kao nekad. Neki su nestali. Tako je trebalo biti. Osvrni se još jednom, za kraj..Odluči. Zaroni u sebe. Budi iskren, ne traži isprike.

Nas dvoje

Slušaj je kako diše... Preuzmi njen ritam, i ne narušavaj ga.. Opusti se... Vidiš u njoj ženu vrijednu svega... Majku tvoje nerođene djece... Dotakni joj njedra...Griješila su, točno. I ti si. Sad ste tu. Nauči biti sve to za nju. Jer teško ćeš opet gledati kako odlazi... I buditi se bez zraka. Ovo što osječaš nije strah... ljubav je. U svom najčišćem obliku...

U pauzama mojih nastojanja da te uvjerim, kraljevstvo je tvoje. I tu si nepobjediva. S razlogom. Jer i moje su sumnje poput plime potopile grad u kojem smo se skrivali od svjetla. Ovisni o znakovima. Plutamo prostranstvima izbora.

Daljine i gradovi, taoci u vremenu zabranjenih snova... snova... sve je još tu..kao da je tek netom završilo. Nepomaknut u prostoru, vrijeme sam učinio svojim saveznikom.

jutro

Okrenut na bok... Hladno stopalo uz moje..Bjelina.. Meškoljenje i njen glas..“Dobro jutro dragi“...Osmjeh.. Skroz oblake u prozor...Dobro je...Neka sutra pričeka koji dan...

Ako su ovo tvoji kreveti, zašto ih ne prepoznajem? Ako su to tvoji uzdasi, zašto mi je svejedno? Ako me to ti gledaš iz mraka, zašto sam izdan...? Opsjedaju me zvukovi. Izgovorene riječi, poput odvezanih brodova, plutaju mojim mislima.Laži i istine, krajevi i početci. Utihni i čuti ćeš. Svoj smijeh. Odzvanja kroz zidove. Nakon toliko vremena. Još je tu.

Prema istoku

Vezan za godine, sa sječanjem u doti, tražio sam te posvuda. Gradovi sa razglednica, ulice na mapama i tvoje ime među prstima. Postoji li vrijeme za nas? Postoji li mjesto bez nas? Probudio sam se u krivom danu. Rečenice što se slažu jedna za drugom su buka. Ja sam ukraden. Odveden od čuvara mladosti. Prepušten vagonima što se voze u smjeru istoka...