Sve ove riječi ne znače ništa... promijeniti se neće ništa. Biram najbolja lica, za ovih par sekundi što me uistinu gledaš.. i vidiš. Puštam kapi u vodu...pa ih tražim. Dobro sam. I da nisam, ne bih ti rekao... ili ti ne bi čula. Svejedno. Zarobljeni u floskule...dvosmisleni od ljubavi, skriveni od istine, ritmički vrtimo u krug naše misli po jeziku.

"pa sam te se sjetila"

Ja te molim, nađi vrata, prozore. Izađi iz ove ljušture. Otvorit ću oći, usta..dat ću ti priliku... samo izađi.
Još te molim da šutiš, jer vremena su čudna a ljudi se igraju Bogova. Kad nas jednom ipak slučajno sretneš, ne daj si za pravo da si sretna. Ovo nije takva priča. Iako smo gledali u isto sunce, ne sjaji ono jednako za nas dvoje. Tebe. Mene. Čudno je to.
Ne prozivaj me. Ovo nije stvar časti. Ne maskiraj potrebu u brigu. Znaš koliko te znam. Neću se truditi tražiti imena za tebe. Sutra je pred vratima. Svjetla ulične rasvjete umjesto mjeseca. Ti umjesto svih. I ja.

Prosutih rijeći gradim mostove... svojim poplavljenim obalama. Spajam danas i jučer... jučer i sutra... Na dlanovima karta ovoga grada... putokaz mojih ulica. Vezujem misli za korake, a korake za snove. Prekinute niti od želja, posuđene laži od tebe i puni džepovi tišine jedini mi suputnici. Na svim tim adresama pokušavam se pronaći... pronaći sebe a sakriti svjedoke. Odavno već ne brojim nas za dvoje.

Svi naši kreveti, kao kazališna predstava. I da se okujemo lancima od sreće, ne bi se sačuvali. Kiša će, čini se, opet. Oblaci, miris asfalta, taman pred kišu. Zima će, kažu, ove godine biti gadna.

Negdje u meni, makar tiho, budi se vrisak. Pratim se u korak, pa se čudim mojim putevima. Svi naši dani, kao odumrlo tkivo. Dugo nisam vidio boje.

Hladni zidovi, ljudi od magle. Znoje mi se dlanovi. Svi naši snovi, kao mrlja na vjenčanici. I tko zna zašto... moji krugovi i tvoji kutevi. Pogledaj u prazno...

kozmički negativ

Postao sam stvaran... pojavan. Omedjen zidovima, granicama, definiran zvukom i pokretima. Ukalupljen. Označen simbolima, simbolom sam i postao.
Mršava si. kao nekad..davno. Vidim ti ocean u očima. Pitaš me o sreći...o njoj... a ja.. strani predmet u mojoj okolini.
Pokušavam šutjeti što duže. Iako, znam što želim reći...pa se branim lažima. Gledam ti u ruke..pa u svoje... nekako su prazne.
Sjediš ispred mene... pitaš me o čemu razmišljam. Preskočim temu, sakrijem misao. Ne želiš znati za koga sam zidao sve te zidove.
Ustanimo i otiđimo. Obavila si dužnost. Očistila si savjest. Nemam ti što zamjeriti. Ne mogu ti sad pričati o kozmičkom negativu...dok mi voda puni oći... Radije opsujem u sebi...promrmljam u bradu da se čuvaš i zagrebačke ceste pod noge..

...Well, i know all of this couse i knew that gay..
Not so well but i knew him...well, the gay was me, but i barelly knew me then.
To be honest, i was barelly there to be known...

Sretan sam kad ne mislim. Kad mislim da sam sretan. Da. Dugo me nije bilo. U igri oduzimanja i zbrajanja, oduzeo sam se od tebe. Sagradio epitaf ovom igrokazu. Nadam se da si dobro... Negdje u svojim zidovima...staklenim svjetovima. Meni su ostala jutra. Moja jutra. Kišom očišćena. Otvori oći. Zalijepi svoj pogled za mene. Obuci haljinu... Čuješ li buku? Čuješ li vrijeme kako curi iz mene? Samo još nočas, samo još sad... Dok ogledala miruju, a sjene pišu biografije svojih Bogova...