Ne zelim pisati.. Sakrivati se iza slova.. Crtica na papiru, zareza, razmaka, upitnika? Ne zelim se igrati umjetnika. Ja to ne znam.. Nisam.  Ovo nije skloniste mojih emocija. Niti jos jedan hommage tebi.

Ovo je prokletstvo. 

U ovom kolazu krajnosti, nedorecenih misli, i laznih ljubavi krije se neki drugi ja. Nismo prijatelji. Naprotiv. Necemo nikad biti.

Ne zelim pisati. Svako slovo je jedno malo priznanje.. A priznanja ti vise ne trebaju. Sve sto si trebala od mene, sve sto sam ti mogao dati, uzela si. I vise od toga. Nisam ogorcen ni ljut.  Ne brini. Tvoja "slika" je na sigurnom, mozes mirno spavati u njegovom krevetu.

Ne zelim pisati. Netko ce citati, pa ce si dati za pravo da me razumije... Ili jos gore, da me zali... To uistinu ne bih podnio. Koliko god se cudno cinilo, pobjedivao sam te taman onoliko koliko je trebalo da oboje danas budemo tu... Iako ovo nije igra i cini mi se da na neki bolestan nacin smo oboje izgubili. Pali smo na testu. Iako, dok me gledas, ne bih nikad pomislio....

Pokusat cu promjeniti sebe ovaj put. Tebe ne mogu. Mjenjat cu svoju svijest. Ako ne uspijem, mjenjat cu prostor gdje zivim. Spreman sam otici..  Neka druga mora, neki drugi gradovi... Nemam garanciju da cu uspjeti, niti da ce biti lakse.. Nemam carobni stapic ni gumicu za brisanje. Imam sjecanje, imam oziljke... Imam previse tebe gdje te ne zelim... I gdje te nema.. 

Imam viska ljudi u ovoj prici.. I manjak izgovorenih rijeci, a kronicni manjak shvacenih. Imam zelju da te ostavim iza i skrivenu da te vidim.. Imam hrpu neposlanih pisama. Imam sve manje upitnika... 

Nemoj brkati cinjenice... Zbilju. Nisam tvoj najveci fan. Daleko od toga. Ponekad samo te dotaknem sarenilom svojih misli.. Pozelim te upitati nesto. Samo ponekad i samo kratko.. Nema svrhe i nema smisla.. 

Nemoj misliti drugacije. I ne slusaj sto ti kazu  o tome. Oni bi voljeli da znaju vise.. Voljeli bi da su pozvani o tome govoriti. Mene ne pitaju, valjda znaju da im se odgovori ne bi uklapali u pricu.

A price nema. I ako je bilo, izbrisali smo je sa jednim pokretom... Kao kad otpuhnes mrvice sa stola netom prije nego su dosli uzvanici na veceru... Nismo se dali smesti.. U brisanju smo izgleda, bili najbolji. U hinjenju nevaznosti takodjer.

Veselim se opciji da dosegnemo status stranaca... Potpunih!

Zena u bijelom

Trebalo mi je mjesec dana da skupim snage... Lijepo ti stoji bijelo.. I cvijet u kosi.. Tako sam te zamisljao. Mnogo puta. U tim mislima si koracala sve ove godine.. Do mene. Danas gledam sliku. Tebe. U bijelom. Lijepa si iako ti lice ne vidim. Mozda i bolje. Mozda cu lagati sam sebe da to nisi ti.

Lijepo ti stoji bijelo.. Izgledas nestvarno.. Pogotovo meni. Ima li uopce smisla da pricam o snovima? Zeljama. I taj cvijet. Gotovo da mu mogu osjetiti miris dok ti ljubim kosu ocima punih suza... Ne znam kako da se pozdravim s tobom. Ne mogu pronaci prikladne rijeci, iako sam trazio.. Dugo sam trazio... Gotovo da mi je srce stalo kada sam vidio.. Tebe u bijelom.. Na otoku kojeg si toliko voljela i sve ono o cemu smo pricali. Samo mene nema na toj slici. Nesto godina poslije. Kao trcanje na pokretnoj traci... Brod u boci... Uvijek na mjestu. Istom. 

Lijepa si u bijelom.

Ne trudi se

Pepeljara, dim, poluprazna kutija, case, boca... Sadrzaji ovog stola. Ja na stolici, ti na kaucu... Goli. Gledas me, ja gledam vani.... Svjetla grada kao publika u kazalistu, svjedoci ove predstave. Hrpa strasti, pa rez i istina. Ne znam sto te vise boli, to sto ja "nisam tu" ili sto ti jesi. Ne trudi se.. Ne bi shvatila. Nije ni jedna prije tebe.

Volio bih da mogu..za kraj napisati nesto. Nesto sto ce biti za kraj. Za tebe...volio bih da mogu. Veceras si negdje..tu u zraku...vidim te...osjetim. Veceras, na smjeni kalendara...volio bih da je ovo zadnje. Zadnje za nas, zadnje za tebe. Nece ciniti razliku, samo da je zadnje. Kao spomenik. Volio bih da si ti...dio procesa stvaranja, pa da jednom skupa, iako fragmenti odvojenih prica, gledamo na ovo kao na nase dijete. Zrno ponosa i zrno sjete. Brat i sestra jednog procesa.

Ako se ne javis

Znas, ako nastavimo ovako i vise se nikad ne javis... Bit cu dobro. Na platformi od rasutih potencijala, malo iznad povrsine, tocno onoliko koliko treba da se zastitim od istinske boli i neodgovarajuce realnosti. Ako se vise nikada ne javis i ako me drugi pitaju ukrasit cu te nevaznoscu i marginalnoscu. (L)jude koji mi budu donosili naramak rijeci sa tvojom slikom spalit cu na lomaci svoje zacudenosti. Ako se vise nikad ne javis... Moje lice ce biti mirno poput jezera, oci sjajne, pogled bistar. Prisit cu ti pridjev i svrstati te u red djecjih bolesti. Preboljenih. Zaboravit cu most, mostove i rijeke, i obale sto smo ih spajali poput konca koji spaja zasivenu ranu.. Ako se vise nikad ne javis... Znat cu da nisi zaboravila..

Rutina dnevnih ruta...

Pomislih, ako jako stisnem ruke, ako mi se dlanovi oznoje od želje i čelo namršti, ako se fokusiram na to, bit će kao da se i nije dogodilo.Pomislih, ako se ne osvrnem, ako tvoje ime ne izustim i svima kažem da broj tvoj više nemam, ljudi će shvatiti. I ako ti se ne javim, ni na rođendan, ni za Božić, ako tvoj horoskop preskočim u današnjim novinama i svaku poruku koju ti napišem izbrišem, pomislit češ da sam napokon negdje sretan. I sve će biti kako treba. Još jedno zagrebačko proljeće...tvoj namješteni lik iz samo tvojih sanja...ptice...zrinjevac. Rutina dnevnih ruta. Uigrani protokol vlastitih namještaljki. ako dovoljno puta ponovim to, možda i povjerujem. Možda i povjeruješ. Unaprijed namješten element iznenađenja.

...

Zaboravio sam ti reći..naši plesovi su toliko kratki da ti nikad ne stignem ispričati... moje neprospavane noći mogla bi pretvoriti u vremensku zonu...Moje uzdahe u vjetar...moje misli u bojno polje...

Nikad ti ne stignem ispričati. Što sam skrio a što pokazao.

tragovi i snovi

Minute u minuti... potraga za stvarnim. Odlomci života, kao postava za kazališnu predstavu... S kim se u biti utrkujemo? I ne vidimo da smo tu samo kao svjedoci vremena što prolazi...različitih uloga, vjerujemo da smo i važniji nego što uistinu jesmo. A nismo. ne shvačamo, neshvaćeni.
S kim djelimo krevete, sobe, gradove...? Slučajno ili namjerno, tu smo gdje jesmo. Mi smo posljedica tragova koje ostavljamo. Rezultat snova koje sljedimo...

Okvir za utapljanje

Ja sam više tip za predgrađa... pošarane sive zidove...tračnice za vlakove..i činjenicu da se tamo nećemo sresti. Ti.. ti si centar. Strogi centar. Mojih potrošenih misli. Ti si okvir za utapljanje. Podloga za sliku. Crtež mog života. Prosutih boja i istina.

Ja samo nisam dovoljno Taj...

Ovo je taj dan...ovo je taj tren. Ukalupljene ruke ostavljam iza sebe, prestajem slijediti tvoje korake..hvala Ti, valjda. Zbog tebe sam postao svakako jači. Sumnjam bolji, ili vrijedniji. Lizati rane koje ne zacijeljuju, brisati suze što se ne suše... nije više moj izbor. Snovi o ruci u ruci, tvojoj u mojoj, meni u tebi, nama svuda oko nas, sada završavaju...1800 buđenja je puno...jebeno puno. Ne znaš.
Ni ne očekujem da znaš. Ja nisam dovoljno Taj. Baš na današnji dan. Dvije godine nakon istine. Točno dvije godine. Sječam se... Dan je bio vruč...mali brod..otok. Morska hrana...tvoj odlutali pogled. Laž da je Magda bila na telefonu...a znamo da nije. Kula, kafić, uske strme stepenice...alkohol..mali dvosjed. Premali za dvoje što se ne mogu pronaći. Htio sam ustati, otići, pa se vratiti. I ta noć...oka nisam sklopio. Pokušao sam te slušati dok spavaš. Priviti te uz sebe... bilo mi je jasno.. kao i danas. Dvoje na pogrebu nama.
Dvije godine nakon... hvala Ti, valjda..ne krivim te.. Ja samo nisam dovoljno Taj...

"tvoja najveća ljubav"

Mogao bih pisati sad...tražiti rijeći i istine... o trenutku prije...baš tom trenutku. I prizoru koji nije u redu.. Morao bih pronaći sjever... što će tebi biti južnije.
Sve naše predstave i tvoji odlasci. Zadimljena imitacija doma u rano jutro. Tragovi sunca kroz prašnjave žaluzine. Ostatak entuzijazma od večeri prije. I istina na svakom centimetru naših tjela. Jedino što osjetimo jače od istine je strah od iste. Ovo nije bilo kakva priča... sad shvačaš. Ovo je priča o tvojoj največoj ljubavi.
Promatram te dok ne gledaš. Dok se krečeš. Gledam ti kosu, ruke, oći...Prsten koji ne volim. Gledam te na svojim rukama. Za ovo smo se rodili... za to su nas pripremali sve te godine. Primi taj trenjutak za ruke... i pleši.. Obečaj mi nemoguće... da će trajati.

interval

Zvuk kroz tišinu... ..ili iskra kroz tamu. Ja sam interval tvog života. Iako nečeš priznati. Skupa smo bojali boje u plavo... i zlatno. Posuđivali imena ulicama i gradovima...Ljudima. sada u sebi sadim mržnju pored zdrave ljubavi kao korektor izloženih slika. Upravljanim mislima tjeram snove. Uvjeravam se u ispravno. Odlučujem za oboje, pored tvojih donešenih odluka.
Kojim si me očima vidjela? Njega? Njih? Nije moguće... Pogledaj ponovno. Koga sad gledaš dok ja pišem ovo? Znaš i sama da sam nepobjediv. Ego i kompetencija, sječaš se?

Sve ove riječi ne znače ništa... promijeniti se neće ništa. Biram najbolja lica, za ovih par sekundi što me uistinu gledaš.. i vidiš. Puštam kapi u vodu...pa ih tražim. Dobro sam. I da nisam, ne bih ti rekao... ili ti ne bi čula. Svejedno. Zarobljeni u floskule...dvosmisleni od ljubavi, skriveni od istine, ritmički vrtimo u krug naše misli po jeziku.

"pa sam te se sjetila"

Ja te molim, nađi vrata, prozore. Izađi iz ove ljušture. Otvorit ću oći, usta..dat ću ti priliku... samo izađi.
Još te molim da šutiš, jer vremena su čudna a ljudi se igraju Bogova. Kad nas jednom ipak slučajno sretneš, ne daj si za pravo da si sretna. Ovo nije takva priča. Iako smo gledali u isto sunce, ne sjaji ono jednako za nas dvoje. Tebe. Mene. Čudno je to.
Ne prozivaj me. Ovo nije stvar časti. Ne maskiraj potrebu u brigu. Znaš koliko te znam. Neću se truditi tražiti imena za tebe. Sutra je pred vratima. Svjetla ulične rasvjete umjesto mjeseca. Ti umjesto svih. I ja.

Prosutih rijeći gradim mostove... svojim poplavljenim obalama. Spajam danas i jučer... jučer i sutra... Na dlanovima karta ovoga grada... putokaz mojih ulica. Vezujem misli za korake, a korake za snove. Prekinute niti od želja, posuđene laži od tebe i puni džepovi tišine jedini mi suputnici. Na svim tim adresama pokušavam se pronaći... pronaći sebe a sakriti svjedoke. Odavno već ne brojim nas za dvoje.

Svi naši kreveti, kao kazališna predstava. I da se okujemo lancima od sreće, ne bi se sačuvali. Kiša će, čini se, opet. Oblaci, miris asfalta, taman pred kišu. Zima će, kažu, ove godine biti gadna.

Negdje u meni, makar tiho, budi se vrisak. Pratim se u korak, pa se čudim mojim putevima. Svi naši dani, kao odumrlo tkivo. Dugo nisam vidio boje.

Hladni zidovi, ljudi od magle. Znoje mi se dlanovi. Svi naši snovi, kao mrlja na vjenčanici. I tko zna zašto... moji krugovi i tvoji kutevi. Pogledaj u prazno...

kozmički negativ

Postao sam stvaran... pojavan. Omedjen zidovima, granicama, definiran zvukom i pokretima. Ukalupljen. Označen simbolima, simbolom sam i postao.
Mršava si. kao nekad..davno. Vidim ti ocean u očima. Pitaš me o sreći...o njoj... a ja.. strani predmet u mojoj okolini.
Pokušavam šutjeti što duže. Iako, znam što želim reći...pa se branim lažima. Gledam ti u ruke..pa u svoje... nekako su prazne.
Sjediš ispred mene... pitaš me o čemu razmišljam. Preskočim temu, sakrijem misao. Ne želiš znati za koga sam zidao sve te zidove.
Ustanimo i otiđimo. Obavila si dužnost. Očistila si savjest. Nemam ti što zamjeriti. Ne mogu ti sad pričati o kozmičkom negativu...dok mi voda puni oći... Radije opsujem u sebi...promrmljam u bradu da se čuvaš i zagrebačke ceste pod noge..

...Well, i know all of this couse i knew that gay..
Not so well but i knew him...well, the gay was me, but i barelly knew me then.
To be honest, i was barelly there to be known...