...Well, i know all of this couse i knew that gay..
Not so well but i knew him...well, the gay was me, but i barelly knew me then.
To be honest, i was barelly there to be known...

Sretan sam kad ne mislim. Kad mislim da sam sretan. Da. Dugo me nije bilo. U igri oduzimanja i zbrajanja, oduzeo sam se od tebe. Sagradio epitaf ovom igrokazu. Nadam se da si dobro... Negdje u svojim zidovima...staklenim svjetovima. Meni su ostala jutra. Moja jutra. Kišom očišćena. Otvori oći. Zalijepi svoj pogled za mene. Obuci haljinu... Čuješ li buku? Čuješ li vrijeme kako curi iz mene? Samo još nočas, samo još sad... Dok ogledala miruju, a sjene pišu biografije svojih Bogova...

this used to be my playground

Ne znam što je gore...San ili zbilja...ili čekanje.. Noć..pa dan..Ne znam što je gore..Živjeti u laži ili saznati istinu..I sječanje. Ulice i sobe.. Razgovori. Pa muk..taj muk.. i mučnina.. Moj pogled ti stvara nelagodu. Izgovoriti rijeć, hodati po rubu.. jedan nasuprot drugoga. Simpatije su uvijek izražene netom prije odlaska.
Ne znaš.. ne zanima te. Mjesečeve ceste, što su spajale naše udaljene svjetove prekinute su. Kad već odlaziš, ponesi i ove slike, izbriši tragove. Ponesi sve. Ne bojim toga da ću biti sam. Bojim se da ću biti bez tebe.

....

Možda bi samo sjedio nasuprot tebe. Promatrao te. Možda ni ne bih slušao zvukove tvojih usana. Ne bih čitao svoje ime s njih. Odavno. Drugačijom te čujem. Već dugo. Ugasio bih svjetla, gledao te kako sjajiš, meni u inat. Ne bi se ljutio. Retrospektiva bisera, iako kratka, niska od boli, čini se ne jenjava. Ali neću.. Tebi u inat.
Sresti ćemo se opet...jednom. Neka druga Ti. Neki drugi ja. Reći ćeš mi tada, jesu li vlakovi poslušali glasove mojih želja..

Kada bih znao otkinutu misao zadržati...zatomiti... Ne pretvoriti je u skicu. Zatim skicu u sliku a sliku u film. Kada bi to mogao. Kada bi vjerovao u svoja uvjerenja tada bi govorio ono u što vjerujem. I ne bi bilo preduge stanke izmedju dvije riječi, nepotrebnih zareza, dubokih uzdaha. Ne bi bilo mjesta ni trenutka, ni centimetra mog pogleda ni pore moje kože gdje bi se sakrila, gdje bi se prepoznala.
Ne vjerujem više u jedinice vremena. U promjene izazvane protokom istih. Barem ne one pozitivne. Sve sam korake ponovio. Neke i dvaput. Jahao sam valove i brazde kojima si plovila. Šutio sam tvojim glasom.

Essen

Sječam se, bio je strani grad. Essen, ili tako nešto. Taxi nas je vozio "bilo gdje". Razmišljao sam, kako je ugodno što ne postoji neugodnih šutnji bez obzira što smo se tek netom upoznali. Šetali smo uz bezimenu rijeku. Pričao sam o debelom kako svira u njujorškom lokalu, malom zadimljenom nočnom klubu. Pričao sam ti o saksofonu, o Sammie Davies jr. Tim i takvim vremenima. Saksofon se mogao čuti, kunem se. Pričali smo o mostovima. Kasnije, pričale su hotelske sobe..

Čudan dan je oko mene... čudna ura, čudno vrijeme. Promatram bore na tuđim licima... sat na svojoj ruci. Neprekidna utrka dviju kazaljki. Krugovi od godina.
Posljednji noćni tramvaj klizi niz Savsku. Toplo je. Više nisam onaj od prije. Čovijek bez adrese. Mostovi me često viđaju. Uplašenog. I tako u strahu čekam vlakove. Slušam glasove svojih želja.